Dobro došli na moj blog. Turska kafica stiže, voda samo što nije proključala! |
- Čuj, evo opet ovoga! Ajde brate mili, izvoli. Šta ćeš sad?! - našalila se ljubazno. |
Nakon predavanja imali smo večeru i zabavu uz domaću živu muziku. Tu smo mi - južnjaci, pokazali kako se igraju kolca, ali sve vreme su i ostali bili veoma veseli. Bilo je učesnika sa celog Balkana. Ja sada moram da prekinem ovo izlaganje iz dva razloga. Prvi je taj da slika govori više od hiljadu reči, pa ću staviti ispod ovog teksta prezentaciju sa slikama, a drugi je da moram da idem da sviram nove instrumente. :) Uživajte i ukoliko imate pitanje o ovom mestu ili ste i vi bili pa želite da podelite iskustvo, samo napred! Živi mi bili! :)
Detaljne informacije oko cena i sadržaja možete pronaći na, zaista dobrom, veb sajtu etno sela: http://www.etno-selo.com/
Za kraj samo jedno ogromno HVALA za Mariju Tričković koja mi je omogućila ovo putovanje! :D
0 Comments
Dragi prijatelji, hvala vam što ste ponovo izdvojili malo vremena za "Svet oko mene" i kaficu sa mnom. Danas je tema "Kako preživeti norvešku zimu?". Za one koji ne znaju, zimu 2015-2016. sam proveo u jednom malom norveškom selu Dale i Sunnfjord na zapadu te zemlje. Selo je ukutkano pored okeana, fjorda i nekoliko planina, pa je kiša skoro tokom cele godine prisutna. U zimskom periodu se digne magla od te silne vode i onda poklopi celo naselje. Inače, sviće, ali ne mogu da kažem sviće, bolje reći razdanjuje se oko 10 sati izjutra i tako bude još nekoliko sati, a onda ponovo mrak. Jao mene... :)
S obzirom da sam živeo sa devojkom iz Poljske, jedna od glavnih stvari koja nam je pomagala u navedenim okolnostima je poljska vodka. Čista ili u kombinaciji sa raznim sokićima, a neretko i sa čajem, vodka je bila lek.
Žurke, žurke, žurke... Takvo vreme, koliko god je depresivno, dobro je za žurke. Možete partijati u tri popodne bez problema da se osećate da nije vreme za to. Muzika na maksimum i igraj, pevaj, skači... Na repertoaru su nam bile španska, nemačka, poljska, slovenačka i srpska muzika. Neretko i grčka, kolumbijska i tanzanijska, u zavisnoti od nacionalnosti posetioca. Jedino se ne sećam da smo slušali norvešku muziku, ili možda jesmo... A, da, bila je jedna pesma "Elektrisk" i "Den ektig utadæsjælåpplevelse". Te dve pesme možete poslušati na sledećim linkovima, ako ima zainteresovanih:
1. www.youtube.com/watch?v=gMqSECPqnjk i 2, www.youtube.com/watch?v=ri5_fzndMBg
Kada sam otišao u to mesto, nisam znao da ispržim ni jedno obično jaje, da ne kažem da nisam znao ni da ga skuvam. Kafa je bila moj specijalitet. Ali valjda zbog celog tog ambijenta i slobodnog vremena, a i nostalgije za domaćom hranom, krenuo sam da na internetu nalazim raznorazne recepte i da spremam. I eto, sve je moguće, i kiflice, i prebranac, i palačinke, i uštipci, i mekike, i krofne... Sveeee, aaaa! :D
Učenje jezika je uvek super fora, posebno ako možete da ga praktikujete na ulici. Doduše, u ovom selu nismo imali mnogo prilika da jezik koristimo, ali smo bar između sebe i kada je bilo prilike za to, uživali u tome. Norveški jezik generalno nije lak, posebno zbog toga što svaki region ima svoj dijalekt, a svako selo poddijalekt. Ioak je kao jezik zanimljiv i ima laku gramatiku. Pored norveškog, u kući smo koristili engleski jezik, a trudili se da između sebe učimo i naše maternje jezike. S obzirom da nas je bilo iz nekoliko zemalja, uvek je bilo interesantno učiti istu rečenicu na različitim jezicima. Prva reč koju smo svi naučili na svim jezicima bila je "živeli", a onda psovke. Šalim se, a onda pristojne i učtive rečenice. :P
Koliko god da je rano ili kasno, kada čujete vrištanje devojke iz Španije, istrčavajte iz kreveta i pravac u dvorište sa pogledom na gore, jer na nebu se poigravaju boje koje Aurora stvara. Polarna svetlost je nešto neprocenjivo i najneverovatnije što sam u životu video. Ipak, našim tamošnjim sugrađanima, nije bio problem da pored svega toga iznad, dok hodaju ulicom gledaju dole ne obazirući se na to šta se na nebu dešava. Valjda im dosadilo...
Idite na piknik u Norveškom stilu. Vatru je, na otvorenom, dozvoljeno ložiti u periodu od septembra do aprila. Pečenje viršli i raznih drugih slanih i slathih stvari na vatri je pravi užitak. Nebitno je šta imate, samo da ga u prirodi ispečete na vatri. :)
Ponekad promenite piće tj. marku pića. Ali neka to bude i dalje iz Poljske, jer imaju najbolju vodku. Do drugog dela "Kako preživeti norvešku zimu?", srdačno vas pozdravljam! :)
FOTOGRAFIJE: Agata Rorat, Poljska
Dobar dan, jutro ili veče svima! Kad god da čitate ovaj tekst, nikad nije kasno. Ja sam morao da ovo što sam danas preživeo podelim sa vama, pa ako imate slično iskustvo ili predlog šta da radimo tim povodom, pišite.
Dakle, vraćam se ja iz grada - Niša, i prvi autobus po redu vožnje je u 17.oo časova sa glavne autobuske stanice, dakle prevoznik je Niš ekspres. Prvo, red za kupovinu karte na šalterima bio je kilometarski. Svi se negde žure i jure, a nije ni čudo kada se dugo čeka u redu za kartu. Ako ste u tesnacu s vremenom, kao što mnogi rade, bolje odustanite i otrčite skroooz okolo i sačekajte svoj autobus na drugoj strani stanice, na izlazu - rampi. Nekad hoće da stanu, a to zavisi od vozača. Neki, pak, kažu snima ih kamera pa ne smeju. Znači, sve je stvar sreće da li ćete u ovom periodu dana ući u željeni bus i stanicu uopšte ili ne. Dakle, dođite par sati pre busa da budete sigurni. Ili kao što bi moj deda rekao "Pođi si ti dva sata ranije, bolje ti njega da čekaš, jer on tebe da čeka neće!".
Dalje... Ukoliko dođeš na red za kartu, a vreme do polaska tvog autobusa je više od deset minuta, istu nećeš ni dobiti jer si sumnjiv. S obzirom da je peronska karta 300,oo dinara, da, dobro ste čuli koliko, onda mnogi koriste svoju snalažljivost i mogućnost, pa kupe kartu za neki bus do Čamurlije, na primer, gde je cena karte 90,oo dinara, pa je iskoristite za ulazak na peron. Zbog prevare i zloupotrebe na ovaj način, naši "ljubazni" i "dragi" nam, šalterski radnici, neće vam prodati kartu. Da biste je pak dobili morate da dokažete da putujete tamo, a to još niko nije uspeo, jer dok se ubedjujete ostali u redu će vas pet puta za to vreme nahraniti onim što se ne jede i rizično je da uopšte ne dobijete batine. Količina negativne energije na onoj stanici je i više nego prisutna u vazduhu. Svi su napeti, i šalteruše i putnici. I, naravno, niko ništa tim povodom ne preduzima da se to reši.
Konačno, uspeh da kupim kartu u 2 minuta do 17.oo časova i utrčim na peron. Na karti je pisao 12-i peron, a na njemu je bio parkiran jedan beli bus, očito ne Niš ekspresov, a oko njega je na stotine ljudi nešto čekalo. Mnogi od njih su mi bili poznati, što me je teralo da slutim na to da svi oni čekaju isti bus - onaj u koji i ja treba da uđem, do Donje Trnave. Iz belog busa se na prednja vrata pojavljuje vozač i kreće sa obraćanjem nama - putnicima, povišenim tonom: "Neće mož da stanete svi u autobus. Sledeća linija za oni koji ne uđu je u šest!" Većina putnika je iskulirala ovu informaciju jer nisu ni čekali bus za Kruševac, kao što je na ovom pisalo. Beli bus odlazi, a dolazi naš - crveni Niš ekspres. Uparkirava se na peron i staje. Tačno je 17.oo časova, a vozač ne otvara vrata naredna tri minuta. Ljudi su nervozni i guraju se. U tom gmetežu i masi saznajem da treba da presedamo do Donje Trnave, u Mezgraji. Prvi put u životu presedam do sela koje je udaljeno 17 kilometara od centra grada, a vozio sam se svime i svačeime, i da ne pišem gde sve. Nije mi problem da presedam, da se razumemo, ali činjenica da su to uradili da bi smanjili troškove me izluđuje, a da se pri tome ne osvrnu na putnike. Kao "Oni mora da putuju pa mora, ko ih j... Bili jedan ili sto unutra, nama je isti k..."
Konačno, nervozni vozač otvara vrata. Svi se guraju do neizmoglosti i svako nosi neke kese sa sobom. Gubimo se, a ja se, umesto napred, probijam nazad, kako bih izašao iz mase. Mešaju se ruke, noge i glave, putnika. Ne zna se ko je gde i ko je šta u tom trenutku. Svi su u stanju transa. I ne znam ko se više bori za mesto, da li mladi, stari, muškarci ili žene. Tu su i psovke i ružne reči. Ako neko ima komšiju ili rođaka u masi koja se još uvek probija za ulazak u autobus, a on je unutra, tu se obavezno čuvaju mesta. Samo staviš "kesu sa 'leba" na sedište i to je zauzeto jer si ti tako odredio. Za to vreme, ulazi se otežano i usporeno, jer vozač gleda kartu po kartu, cepa kupon i kaže ti: "Ti presedaš u Mezgraju" ili "Ti ostaješ u autobus, nemoj se sekiraš!". S obzirom da sam ušo među poslednjima, stajao sam napred na jednu nogu, navaljen ka prozporu, a na moju kičmu je ležao čiča koji je sa sobom nosio svašta nešto, a između ostalog i kantar koji me je udarao s vremena na vreme u nogu koja je lebdila. Devojčice, koje su sedele na sedištima ispred mene, coktale su i negodovale što sam se malo naslonio na njihovu stranu. Da ironija bude veća, čiča je izuzetno neprijatno mirisao, a svi prozori su bili zatvoreni. Oko nas je bilo i nekoliko pacijenata koji idu u psihijatrijsku bolnicu - Gornja Toponica. Stajali smo, tako, na peronu narednih 10-ak minuta, jer vozač nije želeo da krene dok se svi ne smeste. Jedva je ušlo još nekoliko ljudi i konačno smo krenuli. Vozio nas je kao krompire, a vrh je bio kada je, u toku vožnje, uzeo mobilni telefon i krenuo da razgovara. Stakla su se preznojavala od disanja stotinak ljudi, pa je morao često da zaglavi telefon na uvo, ramenom, a onda tom rukom da briše staklo ispred sebe. Komentari prljušte sa svih strana, svi negoduju situaciju, a posebno oni koji treba da izađu. Pola autobusa mora napolje da bi oni uspeli da se probiju do vrata.
Sve vreme sam gledao kroz prozor u zalazak sunca i uživao u ambijentu, pokušavajući da shvatim da ovo oko mene nije moja realnost i da ja uopšte nisam u toj dimenziji, ali me je bol u noz na kojoj je bila celokupna moja težina, često vraćao i podsećao na ta to gde se, ipak, nalazim fizički. :) Konačno, u Mezgraji, nas je dočekao bus koji nas je odvez'o do Trnave, a potom nastavio dalje do, ne znam ni ja kog mesta. Eto, poželeh da ovo iskustvo podelim sa vama iz koje god dimenzije da ste. ;)
Zdravo živo! Ovog puta ću vam pričati kako sam kao srednjoškolac ispunio svoje slobodno vreme. Sa 18 godina, 2004. godine, sam počeo da vozim - polažem za automobil. Na srednju školu i auto školu počeo sam da dodajem probe folklora - dva puta nedeljno. Ne bi to bilo ništa strašno da sam živeo u Nišu gde se sve to odvijalo, ali ja sam putovao iz Trnave, što je, iako je udaljeno tek 20-ak kilometara, bilo izuzetno naporno. Gubio sam mnogo vremena u putu, jer sam pre i posle vožnje ili probe folklora imao po sat vremena pauzu, zbog takvog reda vožnje. Na folklor me je nagovorila moja sestra Jovana. Doduše, nije joj bilo teško. Tako, u zimu 2004. godine mi krenusmo sa učenjem tradicionalnih kola u SKC-u, KUD "Oro". Nakon dva meseca moja sestra je odustala od probi, a ja, s obzirom da sam se lepo uklopio u tamošnju ekipu, reših da nastavim sam. I zaista, ekipa je bila fenomenalna. Tamo sam igrao naredne dve sezone, a onda se prebacio u KUD "Mladost" sa Palilule, gde sam igrao još dve sezone. I tamo je društvo bilo super. Ipak, 2009. godine sam rešio da prestanem sa folklorom jer mi je postalo naporno da putujem, a i to mi je oduzimalo mnogo vremena.
Ali, ne lezi vraže, u terminima proba nisam znao šta ću sa sobom. Noge su same cupkale, a muzika sa proba mi nije izlazila iz ušiju. Zato sam pozvao svoje drugare iz sela i sve zainteresovane da se uključe i da formiramo sopstvenu folklornu grupu, što i učinismo negde marta 2009. godine. Svi su bili početnici i krenuli smo od najosnovnijeg koraka - trokoraka. Veoma sam ponosan na sve te ljude jer smo za samo par meseci imali prvi nastup sa spletom igara iz Šumadije. Igrali smo čak tri puta nedeljno u domu kulture u Donjoj Toponici. Rad kroz druženje bio je veoma produktivan, pa smo nastavili sa savladavanjem novih koreografija i novim nastupima. Skoro sva sela u okolini Niša smo obišli i u njima nastupali kada je za to bilo povoda. I u Nišu smo imali par nastupa. Nošnju smo, s obzirom na to da nismo imali svoju, pozajmljivali od KUD-a "Oro" i gotovo uvek su nam izašli u susret.
Ono na šta sam posebno ponosan na našu grupu je jer smo postali mladi ljudi bez predrasuda i granica kada je u pitanju folklor i muzika, pa smo krenuli da savladavamo igre iz najrazličitijih krajeva sveta. Između ostalih, jermenske igre su nam najviše prišle k srcu.
Da cela star oko folklora bude još lepša, od 2011. godine smo krenuli da uključujemo i naše najmlađe sugrađane u folklor, pa smo oformili dečiju folklornu grupu koja je brojala preko 40 članova. Deca su bila još bolja i uspešnija od nas. Imali su nastupe na raznim takmičenjima i manifestacijama: Vrnjačka Banja, Soko Banja, Niš, Niška Banja, Kraljevo, kao i u velikom broju sela. U našim selima - Donja Toponica i Donja Trnava, imali su preko 50 nastupa. Postali su omiljeni na svakom događaju koji se obeležavao u našoj sredini.
Vođen sam mišlju da ljudi koji vole muziku i tradiciju su nužno dobri ljudi i veliko mi je zadovoljstvo jer sam takvima bio i ostao okružen, iako sam danas prestao sa folklorom. A do kada, to se nikad ne zna... Posebno sam srećan jer su ovi mališani postali naši naslednici i čuvari tradicije i kulture! Za kraj vas pozdravljam jednim crnotravskim kolom:
https://www.youtube.com/watch?v=SiAKx_T0_CY
Kao što ste u prethodnom tekstu imali prilike da čitate o tome kako sam oformio društvenu grupu, ovde ćete se susreti sa našim prvim proejktom - akcijom uređivanja divlje deponije u Donjoj Toponici i na tom mestu izgradnju parka za decu. Ukoliko ste propustili da dođete kod mene na kafu i pročitate prethodni tekst, a ujedno vas mrzi da skrolujete stranicu i tražite ga, evo linka za vas iz prve ruke kako-je-nastala-grupa-kobra.html
Pre same realizacije ideje, Ivana i ja smo otišli na seminar na kojem smo učili, do najsitnijeg detalja, o pisanju i realizaciji projekta. U najmanju ruku bili smo kao pali s Marsa. Našli smo se među 30-ak, više-manje, iskusnih ljudi iz različitih organizacija. Kada je trebalo da ustanemo i predstavimo se, dlanovi su nam se cedili od znoja, a glasovi drhtali, Bio je to moj prvi seminar, prvi veći skup sa 99% nepoznatih ljudi, pa mi je bila frka i samo ime da izgovorim, a kamo li da pričam o našoj ideji. Nakon tri dana u Niškoj Banji, bili smo spremni za realizaciju ideje. Vratili smo se kući i ekipi preneli iskustva, a već nakon nedelju dana krenuli smo sa akcijom.
Okupili smo mlade ljude - neki su bili odmah spremni na akciju, a neke smo za rukav vukli iz kuće, ali sve u svemu, bilo nas je dvadesetak, što je za jedno malo selo kao što je Donja Toponica, oko 300 stanovnika, i više nego dovoljno. Stanje je bilo haotično. Ljudi su tu bacali smeće, ovce su pasle travu i plastične kese, a ljudi koji ovde žive su često palili taj otpad. Uglavnom, stanje je bilo za plakanje. Nismo znali odakle da počnemo. Parcela je velika 20 ari i samim tim ogroman zalogaj za nas. Odmah smo počeli sa prikupljanjem otpada, a nakon nekoliko dana smo otišli do separacije peska na Južnoj Moravi da pregovaramo za donaciju usluga rada bagerom. Nakon kraćeg pregovaranja, bil ismo prezadovoljni pozitivnim ishodom.
Okruženje je različito reagovalo na dvadesetak mladih koji pokreću promene u svom selu. Neki su donosili sokove, kiflice i kolače, neki dolazili sa alatom i pridruživali se ekipi, ali ipak nažalost bilo je i onih koji su dobacivali direktno u prolazu "Promovišete Evropsku uniju i demokrate", "Ko vas plaća, a?"... a bilo je i onih koji su indirektno pričali i pitali se koliko smo para zaradili od toga što "kao" nešto radimo. Našom upornošću, zalaganjem, ali i danonoćnim radom, za nekoliko dana parcela je počela da liči, najpre na njivu, a onda i na park. :)
A onda, usledilo je postavljanje mobilijara. Naša opština nam je izašla u susret i poslala radnike koji su to obavili. Parkić je polako počeo da dobija izgled onoga što smo videli na papiru - plan koji su napravili Ivana i Milan Paki, naše arhitekte. Celu parcelu za igru smo zasipali rizlom, a žene iz komšiluka su zasadile cveće u pojedinim delovima. Potom smo posadili drvored, kako bismo napravili tampon zonu koja je razdvajala sami park i put. Još nije bilo zvanično otvaranje parka, a već su prvi korisnici - mame sa decom, uveliko isprobavale novi mobilijar. To je divno! |
A onda je usledilo zvanično otvaranje parka. Sećam se kao da je juče bilo, 5.jun 2008. godine, Svetski dan zaštite životne sredine je takođe. Spremili smo kulturni program - folkor KUD-a "Mladost" sa Palilule iz Niša, naši mali karatisti iz KK "Kobra" i Stefan sa klarinetom. Spremili smo zahvalnice za sve one koji su podržali ovaj projekat na čelu sa NVO "Protecta" iz Niša i Ministarstvom za omladinu i sport Republike Srbije. Zahvalili smo se i "MD gradnji", GO Crveni Krst Niš, ali i svim pojedincima koji su omogućili da ovaj parkić izgleda kao na poslednjoj slici. Osećali smo se tako ponosno i srećno jer smo timskim radom ostvarili ovaj mali, ali za nas i našu lokalnu zajednicu ogroman rezultat. Time smo dokazali meštanima koji su sumnjali u nas kakve su nam namere i šta sve možemo i onda je sve krenulo lakše.
I nakon uspešnog otvaranja parka, sve je krenulo odlično. Meštani su koristili park i to ne samo roditelji sa decom, već i penzioneri, uveče maldi... Svi su brinuli o parku, ali ipak mi, kao grupa, najviše. Ubrzo smo postavili i kante za smeće. Nakon nekoliko meseci, pronašli smo, putem interneta, konkurs za najbolju omladinsku akciju u Srbiji "Lokakcija" koji je raspisalo udruženje građana "Proces" iz Beograda. Mi, onako puni entuzijazma i energije, popunili smo formular i aplicirali. I, gle čuda, za dve nedelje dobijamo odgovor da smo pobedili na konkursu! Bila je to predivna vest za nas, koju smo proslavili u ruiniranom domu kulture u Donjoj Toponici. Nakon par dana dobili smo poziv za odlazak na konferenciju u Beograd i dodelu nagrade. Spremali smo se danima, a posebno ja, kada sam saznao da na istoj treba da se obratim. I inače sam tremaroš, a sada sam bio pod tremom još više kada sam saznao da treba da govorim pred kamerama i ispred predstavnika Ministarstva za omladinu i sport, posebno ispred tadašnje ministarke Snežane Samardžić Marković. I tako, nakon nekog vremena bili smo mi u Bg, i sve je to proteklo odlično. Primili smo simboličnu nagradu - monitor za kompjuter i zahvalnicu, a nama je to mnogo znalilo, posebno kao podstrek za dalji rad. Iako na početku nismo imali razumevanje na lokalu, neko izdaleka je prepoznao naš rad i trud i to nam je bilo više nego potvrda da smo na pravom putu. Ministarka Snežana oduševljenje nije skirvala, kao ni predstavnici njenog kabineta, pa se desilo to da 2010. godine oni dođu u taj čuveni parkić i krste ga. Park je dobio naziv "Park dobre nade", a kumovala mu je lično ministarka Snežana. Ovo je bio tek početak jedne divne saradnje naše male grupe sa ovim velikim Ministarstvom i trajalo je dok je trajala i Snežana kao ministarka. Ogromnu zahvalnost dugujemo i gospođi Ivani Kovačević koja nas je pored ministarke, svesrdačno podržavala i bodrila u našem radu.
Ovo je fenomenalno iskustvo svih nas i dan danas se rado sećamo ovog projekta i cele ove priče. "Park dobre nade" i dan danas živi, ali nažalost ni upola onako kao nekada. Nama, pak, ovaj parkić budi lepe uspomene i saznanje da će neko uvek prepoznati i nagraditi naš trud i rad, te dati nam motivaciju za realizaciju novih ideja i projekata. Danas se nadamo da će nove generacije iz našeg sela, ali i Srbije, imati svoju viziju i ideju kako da svoju lokalnu zajednicu urede po svojoj meri i sebi time obezbedi bolju budućnost u njoj samoj. I kao što se park zove "Park dobre nade", ostaje nam da se nadamo da će sve biti kako treba da bude. :)
Od kako sam krenuo u srednju školu moje interesovanje za moje selo i zajednicu je vidno opalo, iako nisam baš siguran da je uopšte i egzistiralo. Moje kretanje, kroz selo - govorimo o Donjoj Trnavi kod Niša, se svodilo na realciju od tačke A do tačke B, gde A predstavlja moju kuću, a B autobusku stanicu. Sve društvene aktivnosti sam obavljao u Nišu, uglavnom sa društvom iz srednje ekonomske škole. Kada sam istu završio i upisao fakultet istog faha, predavanja mi nisu bila obavezna. Učio sam uglavnom kod kuće, pa bih u pauzi poželeo da malo šetnjm razbistrim mozak. Gde šetati? Hm... Od puta od tačke A do tačke B mi je muka, pa sam pribego šetnji alternativnim putevima, najpre korz selo, a potom do Južne Morave, pa do drugog sela... Na tom putu sam sretao ljude - moje sugrađane, sa kojima je ranije moja komunikacija bila ne nešto obimnija od "dobar dan". Postajalo mi je sve interesantnije da upoznajem kako svoju sredinu, tako i ljude, pa sam sve češće vreme provodio šetajući.
Vreme je prolazilo, a ja postajao sve zaljubljeniji u svoje selo i okolinu. Mnogo toga ima što bih promenio. Do sada sam čekao, kao i mnogi drugi ljudi oko mene, da neko nešto uradi za nas da bismo bili zadovoljni. Odlučio sam da te 2007. godine preuzmem iniciajtivu i da okupim ekipu ljudi koji će me u nameri da svet, u ovom slučaju zajednicu, učinim boljim i dostojnijim mestom za život svih nas. Mislim da sam imao ludu sreću jer su mladi ljudi odmah stali uz mene. Doduše, to se nije desilo preko noći i sa velikim brojem podržavaoca. Za to je bilo potrebno vreme i ubedljiva ideja.
S obzirom da sam kao mali trenirao karate u klubu "Kobra", lako je bilo okupiti drugare iz kluba na mesto gde smo nekada trenirali, pre nekih desetak godina. Kažem vam, bili smo baš klinci. Okupio sam ekipu i dogovorili smo se da se naša novonastala grupa zove tim imenom "Kobra". Predstavio sam im ideju da želim da se angažujem na očuvanju životne sredine, omladinskim aktivizmom i uopšteno ruralnim razvojem. Većina je bila oduševljena idejom što mi je bio još veći vetar u leđa i motivacija za dalje, kao i signal da sam na pravom putu do zacrtanog cilja.
S obzirom da ime grupe nije baš svojstveno za grupu koaj se time bavi, dogovorili smo se da napravimo logo koji će biti sve samo ne opasna zmijurina. Tako je nastala nasmejana kobrica, sada već popularna u nevladinom sektoru i u lokalnoj nam zajednici.
Sedište nam je bilo u starom i oronulom Domu kulture u Donjoj Toponici. Zapravo ispred njega jer nam predstavnici lokalne vlasti nisu dozvoljavali da uđemo unutra. S obzirom da smo nastali na jesen, bilo je zaista hladno, posebno uveče jer smo se tada sastajali. Sada, kada se vratim unazad, divim nam se na energiji i istrajnosti da se borimo da nakon nekoliko meseci dobijemo ključeve i nastavimo dalje sa planovima i aktivnostima. Ulazak u Dom kulture je za nas bio nešto posebno. Bili smo presrećni jer smo uspeli da razuverimo savet građana našeg sela da tu ne želimo da se drogiramo ili ne znam ni ja šta, već da sastančimo i dogovaramo se na koji način da realizujemo prvu od mnogo ideja za naše selo.
Decembar je. Sedeli smo kod Tomice i ćaskali. Imao je analognu telefonsku centralu, a mi smo razvukli žice, spojili sa kompjuterom i nakačili se na interent, nakon više desetina pokušaja da se konektujemo. Izgleda da smo ovaj put spojili dobre žice i evo nas na google-u. Ukucao sam "šta je to udruzenje gradjana Niš" i u pretrazi dobio mnogo odgovora. Nisam ni sam bio siguran šta je to, a kamo li da ekipi objasnim. Želeo sam da nađem primere dobre prakse i da sa drugarima se zajedno na taj način neformalno edukujemo o toj temi. Prvi rezultat bio je konkurs nevladine organizacije Protecta iz Niša za mlade ljude koji žele da nešto promene u svom okruženju. Konkurs je bio aktivan još svega nekoliko dana, pa smo se odmah bacili na popunjavanju formulara. U međuvremenu smo poslali i mejl gospodinu Nenadu iz Protecte, koji nam je odmah odgovorio i ohrabrio nas da nastavimo sa popunjavanjem formulara. Imali smo ideju da od velike divlje deponije u centru Donje Toponice napravimo park za decu. Milan i Ivana iz ekipe su arhitekte pa su se odmah bacili na pravljenje skice kako bi sve to trebalo da izgleda i na pravljenje proračuna potrebnog materijala za sve to. I gle čuda, za nekoliko dana smo dobili odgovor da smo ušli u uži krug. Usledili su seminari i edukovanje članova za realizovanje te ideje i eto, korak po korak, mi smo uspeli da se, zahvaljujući podršci tih iskusnih ljudi iz nevladinog sektora, uzdignemo na nivo jedne dobro organizovane neformalne grupe koja je 2011. godine zvanično i registrovana kao "Grupa Kobra".
U međuvremenu, do dana današnjeg, Grupa je dobila 7 nagrada i priznanja, članovi su posetili i bili učesnici velikog broja seminara, razmena, edukacija, internacionalnih kampova, dugoročnih volontiranja, sajmova, konferencija i drugo, a realizovala je više od 30 projekata koji spadaju generalno u kategoriju malih, ali za našu zajednicu i te kako velikih aktivnosti. Grupa je postala partner mnogih velikih organizacija na nacionalnom nivou, umrežila se sa sličnim organizacijama iz ruralnih sredina, bila i ostala podrška mladim ljudima koji žele da se aktiviraju u svojoj sredini, ali ne nailaze na razumevanje u svojim sredinama, a posebno smo ponosni jer se rezultati rada naše grupe pominju kao primeri dobre prakse na mnogim skupovima iz ove oblasti širom zemlje, pa čak i u okruženju. Detaljnije o projektima i dostignućima Grupe Kobra ću tek pisati, ali sam imao želju da sa vama podelim kako je jedna mala ideja postala moćna organizacija koja i dan danas okuplja mlade ljude iz lokalne zajednice i radi na svojim zacrtanim ciljevima veoma uspešno.
Prošla nedelja je bila jednako sunčana kao i ova danas. S obzirom da je za mene nedelja dan za merak, te prošle nedelje sam seo na bicikl i krenuo u istraživanje svoje bliže okoline. Poželeo sam da odem negde blizu, ali gde nikada nisam bio. Put me je naveo na prelepo mesto - pravu malu oazu pored Toponičke reke. Naleteo sam na klupice, stočić, ozidano mesto za roštilj, livadu, cveće i drveće. Mesto za samo poželeti za rekreaciju. Telefonom sam slikao sve to ispred sebe i vratio se kući. Fotografije sam objavio sa pohvalama za ljude koji, vidi se, ovo mesto održavaju.
Nakon nekoliko minuta krenuli su komentari. Bilo je ljudi koji su znali za ovo mestašce, bilo je onih znatiželjnih gde se nalazi, a bilo je i onih koji su poželeli da se tamo nađu i sa mnom popiju nedeljnu kafu.
Poneli smo iće i piće, ali i crveni karirani stolnjak da bi nam ambijent I doživljaj bio upotpunjen. Popili smo kaficu i onda je naišao jedan pastir. Pitao nas je da li imamo vodu za piće. Bilo je poprilično vruće. Dali smo mu flašu, a onda se upustili u druženje sa njegovim stadom.
I ne bi bilo ovde ničeg posebnog da me ovaj spontani izlet do tako bliskog mesta, koje nisam ni poznavao ranije, a tako lepog, nije naučio tome da treba da uživamo u svojoj okolini kakva god ona bila, a biće sve bolja što se više sa njom upoznajemo. Tako ćemo i više ceniti ono što nas okružuje. Uživajte gde god da se nalazite, jer za to uvek razloga imate!
Batumi, Gruzija
Nakon četrnaest sati vožnje, skoro pa bez prekida, stigli smo u Batumi. Pozdravljamo se sa sjajnim likom Guramom, slikamo za kraj i odlazimo svako svojim putem. Naš put, bila je poluurušena zgrada gde smo preko Airbnb-a rezervisali smeštaj za tri evra po osobi. Mlada gazdarica Tamuna, donela nam je ključeve od gajbe i nestala. Stan je bio neuporedivo bolji od zgrade. Zapravo, bio je odličan jer je u njemu bilo sve novo. Ovo nismo očekivali, pa nam je bilo žao jer smo rezervisali smeštaj samo na jednu noć. Već sutra, bilo je zauzeto. Dok su se ostali tuširali i raspakivali, Aca i ja smo se spustili do dragstora koji je bio maltene u podrumu zgrade. Mlada trudna prodavačica nije govorila engleski, a ruski nije želela. Zbog toga, prstom smo joj pokazivali šta želimo, a ona je to bacala na raf.
- Ko-ko-da - naručili smo jaja, pokazujući krug palcem i kažiprstom.
- Aco pokaži joj desetku rukama, ja kokodačem - našalio sam se.
- Deset - Aca je pokazao, a ona je u kesu stavila petnaest komada.
Kase nema, a čak ni digitrona. Počela je da zapisuje cenu svakog proizvoda na velikom masnom mesarskom papiru, a onda podvukla crtu. U sebi, ali doboljno glasno da mi čujemo, izračunala je koliko košta, zaokružila cifru i okrenula ka nama.
S obzirom da smo bili gladni i iznureni od puta, spremili smo brzinsku večeru, otvorili vino i uživali u ostatku večeri u Tamuninom prelepom stanu, sa malim balkonom sa kojeg je pogled pucao na ogroman svetleći grad i more.
Crnomorska regija u maju mesecu obiluje padavinama, pa su se svi čudili zašto smo se tamo uputili sada. Nikada nisam bio tako izgubljen u vremenu. Sat smo menjali na nedelju dana, a sada smo još uvek zvanično dva sata u budućnosti u odnosu na naše lokalno vreme u Srbiji.
Kišoviti dan je svanuo, ali u najavama je stajalo da će iste prestati u popodnevnim časovima. Preljubazna Tamuna, koja je došla po ključ od svog stana, predložila je da nas odbaci autom do hostela koji smo ponašli. Od Aphazije i Rusije smo odustali, pa smo isplanirali da poslednja tri dana provedemo na moru u Batumiju. Tamuna se super uklapa sa vožnjom u saobraćajnoj halabuci i probijajući se između ogromnih, rekao bih plastičnih i kič, zgrada ovog grada, stižemo do odredišta. Tamo nas je sačekao novi gazda - Laša, koji je bio ljubazan i oduševljen saznanjem da smo Srbi, pravoslavna braća. Pokazao nam je smeštaj, predao ključeve i pošto smo platili, nestao je.
I dok se raspakujemo shvatam da više nego ikada u životu želim da imam svoj hostel. Valjda zbog toga što smo ih ovih dana toliko promenili i valjda zato što imam razne ideje kako bi to moglo da izgleda.
Pošto je kiša konačno prestala ili je bar tako delovalo, krenuli smo u potragom za najboljim adžarskim hađapurijem. Prolazimo pored prelepog i ogromnog parka sa jezerom, mini zoo vrta i izbijamo na “Retro” restoran, po preporuci našeg novog prijatelja Laše. Pošto smo se dobro naklopali i fenomenalni adžarski hađapuri zalili dobrim gruzijskim pivom, sedeli smo još neko vreme u restoran, a ja sam korsito bespaltan interent za surfovanje. U jednom trenutku mi na Fesjbuku izlazi poznata slika, manje poznatog prijatelja, a onda se setim.
- Ljudi, da nije ova ružna siva zgrada ova u Batumiju? - pokazao sam im sliku.
- Da, mislim da je to ta! - dodala je Milena.
- Pa to je Nikola, moj Fejsbuk prijatelj kojeg nikada nisam upoznao. On je avanturista i sada putuje nekom trasom koja prolazi kroz Gruziju! - skočio sam od oduševljenja.
- Zovi ga da se vidimio - predložili su.
- Naravno! - to sam odmah i učinio.
Nikola je bio smešten sa prijateljem kod kauč surfing domaćina na svega dve ulice od naše. Došli su sa svojim domaćinom, Turčinom sa Kipra i njegovim prijateljem iz Turske. Naše, sada, brojno internacionalno društvo, izabralo je, sasvim nesmotreno, najskuplji kafić za sastanak. Milsim da sve što nam se dešava ima svoje zašto, pa i zašto smo svi danas ovde i to na ovom elitnom mestu.
Ono što mi se nije dopalo, generalno, kod gruzijskih konobara je što ti bukvalno stoje nad glavom i čekaju da privršiš, čak ne ni dovršiš, svoje piće i odmah ti nude sledeće. Na kraju, uz račun se obračuna 10-ak do 20-ak procenata od računa za uslugu i doda na ukupan iznos za plaćanje. Sa našim računom nešto nije bilo u redu. Iako smo znali za ovaj štos, shvatili smo da su nam uračunali sok više koji niko nije ni popio. Nakon duže rasprave sa šefom, novac nam je vraćen. Eto, pokušaj pelješenja i u elitnim kafićima.
Batumi noću izgleda još plastičnije nego danju, a valjda zbog toga jer su svuda neka šljašteća svetla na zgradama. Kažu da je u sezoni pravi hit i prepun turistima - od jula do septembra. Ovde smo, po prvi put na ovom putovanju, primetili čudne face i sumnjive likove na ulicama. Često smo sretali jedne te iste face.
Nikola i njegov drug Nenad, autom putuju iz Srbije i imaju u planu da naprave krug oko celog Crnog mora. S obzirom da su svetski putnici, uživali smo u razmeni iskustva i dogodovština sa puta, a onda se rastali. Oni su već sutra napustili grad.
ži. Srećan put!
Svanuo je novi dan, a kiša skoro da ne prestaje da pada. Dok ubrzano pijem kafu, jer nemamo dovoljno šolja, i gledam kroz prozor u nemirno more u daljini, uzimam telefon i putem interenta se upoznajem sa pokrajinom u kojoj se trenutno nalazimo.
Adžarija je autonomna pokrajina u Gruziji, na Crnom moru uz samu granicu sa Turskom. Glavni grad je Batumi. Regija je od raspada SSSR-a do 2003. godine imala visoki stepen nezavisnosti, ali je gruzijska vlada uspela da istu smanji. Adžarci, stanvonici ove regije su podgrupa Gruzijaca, ali su za vreme turske vlasti prešli na islam. Imaju svoj jezik koji spada u podgrupu gruzijskog jezika.
Ostalo je još malo do našeg leta do Soluna, pa poslednji dan i to bez kiše, provodimo pijući jutarnju kafu na potpunpo praznoj plaži, a neki od nas i plivajući u ledenom Crnom moru. Nakon ovog užitka, u istom stilu smo nastavili gledajući delfine koji nam iz daljine ukazuju na svoju lepotu i postojanje. Potom smo prošetali gradom i sada, kada nema kiše i kada se zraci sunca polako probijaju kroz oblake, sve izgleda drugačije. Mnogo je ljudi danas na ulciama. Iz restorana se čuje gruzijska tradicionalna muzika. Gruzijci su mnogo prisniji od nas, rekao bih. Prijatelji se, dok hodaju, drže pod ruku i svi su nasmejani. Oca koji šeta s detetom za ruku je, pak, retkost ugledati. Uglavnom to rade majke koje se često odevaju garderobom crne boje. Deca sa rančevima na leđima se vraćaju iz škole, zastaju ispred crkve i svako od njih se pokloni i prekrsti. Svratili smo i mi u crkvu. Izgledala je veličanstveno.
U pekari u kojoj smo ručali, račun je bio dupliran, pa nakon moje opaske na isti, prodavačica se izvinila i cene svela na normalne. Pošto je nakon jela bilo vreme za kafu, ušli smo u prvi restoran na koji smo naišli.
- Gamalđobat! - pozdravili smo prodavačicu.
- Gamalđobat! - odgovorila je.
- Sorry… - obratila joj se Milena na engleskom.
- No English! - bila je izričita i pomalo drska.
- Ok, priveeeet! - razvuko sam kez.
- Njet ruski! - dodala je ona, takođe izričito.
- Brate, pa šta da pričamo kad ništa ne može - našalila se Milena.
- Lea, probaj francuski! - dobacili smo.
- Bonžur! - nasmešila se Lea, a ova je samo čudno pogledala.
- Mićo, probaj turski, vidiš da piči neka turska muzika - dosetio se Aca.
- Da znaš! Merhaba! - probao sam.
- Merhabaaa! - razvukla je kez.
- O Turciiii… - povika Aleksandar.
- Ćuti, bre! - pogledasmo ga popreko.
- Je l’ sam vam rek’o da su ovde Turci - reče Aca.
Na mom samoukom, pomalo zaboravljenim, turskim jezikom, naručio sam čaj i kafu za sve po želji, a prodavačica je počela da vileni. Mi smo se osećali kao poliglote i jezičkih barijera nigde nije bilo. Čak i ova igra sa jezicima na ulasku u ovaj restoran bila je više šala.
Na ulicama grada smo primetili mnogo prosjaka i to su uglavnom stare bake umotane u crne marame. One su toliko usavršile svoj zanat da odmah prepoznaju da ste turista i obraćaju vam se na nekoliko svetskih jezika. S druge strane skupi i luksuzni kafići u toku radnog dana su puni življa. Na ulici se voze sve skupi automobili. Čini se kao da nema sredine između ova dva ekstrema. Poznato mi je sve to, kao da doživljavam dežavu… I taksisti su naporni. Trube nam konstantno, zastaju i nude prevoz. Isto kao u Turskoj. Kada uporedim gradski prevoz sa ostatkom zemlje, u Batumiju je možda i najbolji, najčistiji i najredovniji.
Na putu do stana, zastajemo ispred jedne, od mnogo crkava kojih ovde ima, a koju do sada nismo primetili. Ispred su, naravno, žene koje prose. Nije retkos da ljudi udele milostinju, pa čak i deca. Valjda ih tako vaspitavaju pa im kultura davanja nije strana. I ne bi mi ova situacija, u moru sličnih, privukla pažnju da nije jedna, od nekoliko žena koje prose, plakala neutešno na sav glas. Sedela je na maloj drvenoj stolici i imala je šarenu maramu. Ispred nje je bila čapa sa svega nekoliko larija u njoj. Ovaj detalj mi se tako urezao u sećanje da mislim da ga neću nikada zaboraviti. Jedna devojčica od otprilike desetak godina starosti joj prilazi, kleknu ispred nje, pogleda je pravo u oči i iz sve snage zagrli. Grlile su se dugo i jako, a mi sve to nemo posmatrali sa ostalim prolaznicima. Žena počinje još više da plače, pa i da jeca, a devojčica joj se poče zahvaljivati “madloba, madloba…”. Nisam baš razumeo celu situaciju, ali nije bilo ni potrebno, jer su nas emocije preplavile. Ne znam da li joj je to majka, baka, poznanica ili se samo saoseća sa njom. Svejedno zanemeli smo.
Kako se krećemo ka dolaznoj autobuskoj stanici, sve više imam utisak da smo u Turskoj. Na stotine tezgi, ljudi, na tone najrazličitije robe, neretko mesa - mrtvih životinja na otvorenom, svi se deru i pogađaju za cenu, a kroz celi taj gmetež prolaze auta, taksisti i drugi prevozi, na stotine menjačnica sa raznim kursevima za istu valutu i na sve to počinje kiša. Probijamo se do nazovi “autobuskoj stanici” gde se dvojica ispred mene bez pardona pobiše. Krupniji pak, ovog sitnijeg, iz sve snage udari pesnicom u glavu. Ovaj se strmoglavi na tezgu punu neke razne robe i napravi haos, ali to je izgleda ovde normalno, jer nisam primetio da bilo ko ovo doživljava čudno i reaguje osim nas, koji to činimo samo kolačenjem očiju i zgražavanjem. Pošto traganje za informacionim pultom je bezuspešno okončano, jer isti i ne postoji, otišli smo do radnjice sa pićem. Ugledali smo u frižideru argo pivo, koje je bilo retko iako je lokalno, pa smo odmah zatražili.
- Pet argo piva - zatražio je Aca.
- Njet ključa ot hladilnika - odgovorila je besno prodavačica.
- Nisam je baš najbolje razumeo. Milane, hajde probaj ti! - prokomentarisao je Aca.
- Ar-go pi-vo, pet - pokazao sam joj rukom.
- Njet klju-ča ot hla-dil-ni-ka! Čto ne jasno? - čudila se našoj upornosti.
- A, bre, je l’ shvatate da nema ključ od frižidera - posredovala je Milena sada.
- Ma, shvatam, ali što radi tu kad nema ključ - prokomentarisao sam naglas na srpskom, a ona me je čula i trgla se: Ja ne rabotaju zdes - objasnila je.
Razočarani jer nećemo dobiti željeno pivo, nastavili smo ka centru grada gde smo bili i smešteni, bez želje da se ponovo vratimo na ovo mesto. Ipak to se dogodilo odmah te večeri jer smo morali da dođemo kako bismo pronašli kombi koji vozi do Kutaisija, do aerodroma.
I samo što smo se ukrcali, jedan krupan lik zaustavlja našeg vozača, vadi ga iz auta nasred ulice i udara ga pesnicom u glavu. Ovaj, vidno slabiji, uvuče se u vozilo, zatvori vrata i sasvim mirno nastavi da vozi. Bilo je ovo kao “dobar dan” za njega sve dok malo nismo odmakli od ovog ludog mesta, a onda je raspalio da psuje. Shvatili smo da mu je preuzeo mušterije, a mi se iskreno nadamo da se to nije dogodilo zbog nas petoro, jer gde god smo se pojavili kao grupa, svi su se lomili oko nas kako bi nas pridobili i prodali svoje usluge. Cene su bile različite, pa smo od kombija do kombija, gledajući i komfornost, ali i cenu, odlučili za ovog, prebijenog.
I dok ostali miruju i već tonu u san, na malom ekranu se prikazuju spotovi gruzijskog turbo folka. Lea je prokomentarisala da je podseća na srpski. Ima smisla. Valjda smo se zato odmah okrenuli novoj igrici kako bi nam vreme što brže prošlo u putu, a to je bila igra “od čega su sve izumr’li dinosaurusi u Kavkazu?”. Više i ne znam šta smo sve lupetali, ali znam da smo se do suza smejali. Bacali smo ideje bez ikakvog smila i reda:
- Od babinih gaća u mom krevetu - počeo sam.
- Od soli u kafi - setila se Lea.
- Dinosaurusi su umreli od zlatnih zuba.
- Od stajanja u jermenskim kombijima.
- Od sprkog i ruskog jezika - opet se oglasila Lea.
- Postajala je sve duhovitija kako se kraj avanture bližio.
- Od muflonskih jermenskih igara - setila se Milena.
- Od lavirinta u Vardziji.
- Od pesničenja na javnim mestima.
-Od gruzijske turbo folk muzike…
I ne znam koliko smo ostalim saputnicima bili dosadni, ali znam da se odavno nisam tako slatko ismejao i pritome evocirao uspomene sa ovog predivnog putovanja.
Izlazak na aerodrom, noćenje na istom, a onda i let, činili su nas bliže svojim domovima i kraju Kavkaz avanture. Kako sam se odaljavao od Kavkaza, sve sam ga više voleo i već mi je nedostajao. Toliko jakih emocija i trenutaka, toliko divnih i čudnih ljudi, toliko lepe prirode i zdanja, toliko različitosti, a opet istosti u svemu što ovaj život čini lepim, odnosno manje lepim, zavisno kako na njega gledamo. Ja znam da ću se tamo jednog dana vratiti, a dok se to ne desi, znam da ću često otvarati ove moje zapise sa proputovanja i rado ga se setiti.
I kao i svako, i ovo putovanje me je naučilo mnogim stvarima. Neke od njih su da Balkan nije najluđe mesto na svetu gde se čovek može roditi, da nismo jedini koji ne volimo skoro sve svoje komšije, da nismo jedini sa užasnim putevima, da ima siromašnijih od nas. Sa sobom nosim gomilu recepata divne kavkaške kuhinje, a u srcu divne ljude - saputnike i one koje smo na ovom proputovanju sretali.
Nadam se da sam vam na neki svoj način predstavio moje viđenje ovog dela sveta i da sam vas ohrabrio da jednog dana, ukoliko već niste, okusite ovo iskustvo na sopstvenoj ko
Zdravo moji divni, dragi i nasmejani čitaoci. Hvala vam što ste pristupili ovom linku sa velikim osmehom. Kako ne znate kako ja to znam? Eeee... vidim ja sve sa ove druge strane. Mala šala, naravno da ne vidim, ali osećam i to znam jer sam fokusiran samo na lepe i pozitivne stvari, a lepo privlači lepo, a pozitivno privlači pozitivno i eto vas kod mene na blogu. Idem ja da skuvam kaficu, a za to vreme vi pogledajte sliku koja će najaviti današnju temu "Karaveštica - paganizam ili zabava? Razmislite o tome dok se ja ne vratim, pa pričamo! :)
Evo me! Izvolite kaficu! Znate, tokom mog proputovanja i istraživanja ovog sveta saznao sam da ovaj običaj poznat kao "karaveštica" ili "poklade" ili "bela nedelja" postoji i u drugim kulturama. Nešto slično rade i u Poljskoj, Rusiji, Grčkoj i Turskoj, a ko zna još gde... Eto zadatka za istraživanje!
Znam samo da se datum menja iz godine u godinu, u zavisnosti od crvenih slova u crkvenom kalendaru, ali da se uglavnom pada zimi - često krajem februara u nedelju. Zato se valjda i zove "bela nedelja". I ne znam baš što se zove bela nedelja kada svi, uveče, izađu ispred svoje kuće, iznesu slamu i pale vatru. Onda, kada ona pregori, iz njenog ostatka izvuku pepeo i nagarave svoje ruke. E, onda kreće zabava. Cilj je umazati "protivnika" - dotaći mu lice. Nakon desetak minuta svi su crni i onda se pitam zašto se nedelja zove bela.
I kažu da je ovo paganski običaj, da je s jedne strane vezan za obeležavanje kulta Sunca i proleća, a s druge, hrišćanski praznik, vezan za obeležavanje početka velikog posta uoči Vaskrsa. Bilo kako bilo, nama je uvek bila zagarantovana zabava te nedelje. Sećam se da na taj dan, kao klince, nisu mogli da nas operu od crnila i gara, pa se neretko i sutradan u školi moglo videti ko je bio najugaravljeniji.
Poslednjih nekoliko godina, tradicionalno, mi smo krenuli da palimo vatru i sprovodimo ovaj običaj svi zajedno u selu ispred Doma kulture u Donjoj Toponici. Umesto da svako založi svoju malu vatru, mi smo rešili da svi donesemo slamu u centru sela i zajedno proslavimo ovaj praznik kako dolikuje. To se na kraju, posle skakanja vatre, pretvori u pravi "rat" između "gornje mahale" i "donje mahale".
Nekada je, posle ove ceremonije, svako odlazi kući na "lamkanje jaja". Kuvano jaje se izbuši iglom i koncem se veže za nešto visoko da visi kao luster i zanjiše se lagano. Onda se deca okupe ispod i bez upotrebu ruku, treba da uhvate jaje ustima - ugrizom. Ne znam zbog čega smo ovo radili kao klinci, ali znam da već dugo godina nisam to ni video, a ni čuo da neko radi. Žalosno je što nam se neki običaji polako gase bez traga i glasa, jer posebno poslednjih godina često razmišljam o našoj tradiciji i kulturi, valjda zato sam bio u prilici da istu poredim sa raznoraznim drugim kulturama. U tom procesu učenja novih kulutra smo u prilici da bolje sagledamo svoju i odlučimo čuvati ono što vredi, a odbacimo ono što nam i nije baš na srcu, a ima i takvih stvari o kojima ću vam tek pričati, ali uz drugu kaficu.
Iako sam od jednog sveštenog lica kritikovan za organizaciju ovog paganskog događaja, smatram da je ovo izuzetno zabavno za sve sugrađane, posebno za decu i mlade, i da je jedinstvena prilika da se svi okupimo, družimo i zabavimo u eri otuđenja.
Eto, ja završio svoju kafu, a vidim i vi ste, a ništa mi niste rekli na ovu temu. Dobro, nije strašno jer ovde postoje komentari putem kojih to možete učiniti. Uživajte u svom danu. Pozdrav!
Beše to strašna zima 2008. godine, a posebno mesec februar. Toga dana, sećam se, bile su zadušnice. Subota je jutro i ja naravno spavam. Međutim, probudili su me neki glasovi ispod prozora moje sobe. Poznat mi je glas čoveka koji me traži. Skačem iz kreveta, oblačim se i izlazim. Pored čoveka, koji je me čekao, primetio sam da je sneg još više napadao i da se ulica gotovo i ne vidi. Bio je tu čika Dragan Pop.
- Dobro jutro, Milane. Hajde, skupljaj omladince da pravimo akciju. Noćas je mnogo navejao sneg, a vetar je duvao kao lud, pa je napravio velike smetove i samim tim probleme na auto-putu. Kolona duga kilometrima, sve do Naisa, i stoji od noćas. Ljudi su zarobljeni gore bez hrane i vode.
- Razumem. Ništa, pravimo akciju! Hajde da se nađemo u Domu kulture u Donjoj Toponici za sat vremena. Obavestiću omladince, kuvaćemo čajeve i skupljati hranu, a onda je odneti gore na auto-put i podeliti onima kojima treba.
ogovor smo ispoštovali i za sat vremena se našli. S obzirom da je, kao što sam na početku pomenuo, bila zadušnica, žene su se vraćale s groblja sa pletenim korpama u ruci. Rekle su nam da zbog smeta nisu mogle da izađu do groblja. Kod nas je običaj da se na zadušnice ne ide bez brdo hrane, pa nam je sinula ideja. Nama treba hrana, a one je nemaju gde. Idealna prilika da zajedničkim snagama pomognemo zavejanima na putu. Ubrzo se pročulo, po našem malom selu, da smo formirali krizni štab u centru sela, pa su meštani donosili čajeve, hranu, pa čak i kolače.
Oformili smo ekipu ljudi koji će izaći na auto-put što nije bilo tek tako lako, s obzirom da su bili smetovi i da je trebalo izbiti jedno malo brdo do gore. U toj ekipi sam bio i ja. Inače se do auto-puta hoda 10 minuta, a sada smo putovali duže od pola sata. Kada smo konačno stigli na odredište ugledali smo sve te ljude zarobljene u automobilima i kamionima. Podelili smo se, jedni su se kretali pravcem ka Nišu, a drugi ka Beogradu. Prilazili smo vozilima i pitali ljude kako su i da li im nešto treba pokazujući na termose sa čajevima i kese sa hranom. Svi su bili ubeđeni da mi to prodajemo. Valjda je danas to prva asocijacija kada vam neko nešto nuda, da prodaje, pa čak i u takvim kriznim situacijama. Bilo je tamo i stranih državljana i oni su nam uglavnom nudili novac. Naravno da nismo ni pomišljali da im naplaćujemo. Duboko u sećanju mi je ostala jedna porodica koja je krenula od Aleksinca do Niša i tu su od sinoć zarobljeni. U kolima su sa roditeljima bile dve devojčice. Otac nam je objasnio da nisu poneli ništa sa sobom jer su se uputili samo do Niša. Zamilio nas je da damo nešto hrane i po jedan čaj devojčicama i rekao da on i supruga neće ništa da uzmu, kako bi imali dovoljno zaliha za ostalu decu u koloni. Takođe, iako ja nikada ne pravim razliku između ljudi, u ovoj situaciji ni lokalci nisu marili da li su vozila iz Srbije ili neke druge države. Neverovato je kako nas ovakve prirodne katastrofe ujedinjuju.
Ljudi su se zahvaljivali, a naše ekipe su se smenjivale i tako sve do popodne, dok kolona nije krenula napred. Uveče smo, onako umorni i iscrpljeni, uz vatru iz alfe u kulturnom centru, sumirali utiske od danas i svi bez izuzetka bili ponosni na nas i naše sugrađane. Svesni koraka koji smo napravili za sve one ljude od danas sa auto-puta, ali i za same sebe, razošli smo se u nadi da će se vremenske neprilike stabilizovati, što se i dogodilo.
Ovo je bila moja prva humanitarna akicja nakon koje sam se toliko lepo osećao da sam poželeo da ne prestanem da pomažem drugima, što se i dogodilo. Zato, za kraj ću apelovati na sve vas da pomažete, delite, činite i dajete od srca i zvog vas samih, jer će vam se sigurno vratiti dvostruko.
Milan Stojiljković
Entuzijasta sa namerom da proputuje svet, spreman da podeli svoja iskustva i zapažanja, ali i da čuje vaša! Dobrodošli na moj blog!
Teme:
February 2018
January 2018
December 2017
December 2016
October 2016