Od kako sam krenuo u srednju školu moje interesovanje za moje selo i zajednicu je vidno opalo, iako nisam baš siguran da je uopšte i egzistiralo. Moje kretanje, kroz selo - govorimo o Donjoj Trnavi kod Niša, se svodilo na realciju od tačke A do tačke B, gde A predstavlja moju kuću, a B autobusku stanicu. Sve društvene aktivnosti sam obavljao u Nišu, uglavnom sa društvom iz srednje ekonomske škole. Kada sam istu završio i upisao fakultet istog faha, predavanja mi nisu bila obavezna. Učio sam uglavnom kod kuće, pa bih u pauzi poželeo da malo šetnjm razbistrim mozak. Gde šetati? Hm... Od puta od tačke A do tačke B mi je muka, pa sam pribego šetnji alternativnim putevima, najpre korz selo, a potom do Južne Morave, pa do drugog sela... Na tom putu sam sretao ljude - moje sugrađane, sa kojima je ranije moja komunikacija bila ne nešto obimnija od "dobar dan". Postajalo mi je sve interesantnije da upoznajem kako svoju sredinu, tako i ljude, pa sam sve češće vreme provodio šetajući. Sedište nam je bilo u starom i oronulom Domu kulture u Donjoj Toponici. Zapravo ispred njega jer nam predstavnici lokalne vlasti nisu dozvoljavali da uđemo unutra. S obzirom da smo nastali na jesen, bilo je zaista hladno, posebno uveče jer smo se tada sastajali. Sada, kada se vratim unazad, divim nam se na energiji i istrajnosti da se borimo da nakon nekoliko meseci dobijemo ključeve i nastavimo dalje sa planovima i aktivnostima. Ulazak u Dom kulture je za nas bio nešto posebno. Bili smo presrećni jer smo uspeli da razuverimo savet građana našeg sela da tu ne želimo da se drogiramo ili ne znam ni ja šta, već da sastančimo i dogovaramo se na koji način da realizujemo prvu od mnogo ideja za naše selo.
0 Comments
Leave a Reply. |
Milan StojiljkovićEntuzijasta sa namerom da proputuje svet, spreman da podeli svoja iskustva i zapažanja, ali i da čuje vaša! Dobrodošli na moj blog! Teme:
February 2018
|