Siglo nam je dugo iščekivano proleće, a sa njim isto toliko čekani prolećni međuanrodni radni kamp “Building bridges in Kobraland”. Kamp je organizovan po ko zna koji put u saradnji sa Mladim istraživačima i Volonterskim servisom Srbije iz Beograda, a po prvi put u Kobralandu - imanje u centru Donje Toponice koje je ustupljeno Grupi Kobra na korišćenje. Posla je mnogo i svi volonteri - njih sedmoro su vredni. Dve volonterke iz Belgije provode najviše vremena sa četkom u rukama farbajući staru stolariju i zidove, ali u slobodno vreme je svaka na drugu stranu. Jedna, biolog po struci, obožava da provodi vreme u našoj maloj organskoj bašti, a druga, socijalni radnik po struci, igrajući se sa našim najmlađim posetiocima - decom. Dve volonterke iz Hong Konga, medicinska sestra i studentkinja, takođe najviše vremena provode u dvorištu i bašti sa našom dugoročnom volotnerkom Marie iz Frnacuske. Laurent - Francuz, i Rostislav iz Češke Republike se trude da savladaju lijane i trnje i oslobode severnu kapiju i pogled na zelena žitna polja i planinu. Marie je sada srećna, jer kako odmiču dani kampa, sve je više vidljivija planina i odsjaj zalaska Sunca, pa s obzirom da se bavi fotografijom, u mogučnosti je da napravi divne fotografije.Zemlje učesnika kampa: Hong Kong, Belgija, Srbija, Francuska, Češka Rpeublika i Repbulika Kobraland* (*nezvanično) Autor: Alexmilt - Sopstveno delo, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=20343001 Niška tvrđava - By J tomic m - Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=28653435 "Monumet" od ogromne važnosti. Ne proziva već molim da se reaguje na grešku i ista se ispravi! :) By Djina - Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=35645714 By Original uploader was en:User:Majstor Mile at en.wikipedia Own work - Originally from en.wikipedia; description page is/was here., Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=3300361
0 Comments
Danas je po planu bio obilazak kaskadnog trga, zatim uspon stepeništem do krova grada sa kojeg puca pogled na celi grad i planinu Ararat u pozadini. Po legendi Nojeo plovilo se zaustavilo na vrhu ove planine, na kojem se i dan danas vidi ulegnuće od barke. Potom smo prošetali do spomenika “Majka Jermenije” i saznali da je ona starija od “Majke Gruzije”. Tamo su bili izloženi tenkovi i vojni avioni. Odatle smo parkom odšetali do ogromne kapije koja je predvajala stari i novi deo grada. Iza nje bio je ulaz u ogromni kompleks koji je predstavljao luna park sa raznoraznim spravama i igračkama.
Uzdigli smo se do, rekao bih, najviše tačke i onda je ispred nas bio ravni put dug nekoliko kilometara. Sa desne strane je bilo srušeno selo. Sve same napuštene i urušene kuće, a sa leve strane brdo sa crnim rupama koje su, kasnije smo primetili, predstavljale bunkere azerbedjžanske vojske. Vozač se samo izvinio jer će morati da da gas i onda smo počeli da skačemo po kombiju lupajući glave o plafon vozila. Ništa nam nije bilo jasno, pa sam se usudio da pitam o čemu se radi: Kako se spuštamo sa visokih planina i kako se nadmorska visina smanjuje, tako ulazimo u nešto uređenija sela, ali i dalje siromašna. Sada prolazimo pored voćnjaka prepunih kajsijama. Kajsija je pored nara, zaštitni znak ove zemlje. S vremena na vreme sretnemo poneka besna kola, ali tablice nam govore da se radi o ruskim turistima ili jermenima koji žive u Rusiji. Srećemo i putare koji vredno rade - mešaju asfalt u ručnim kolicima, zasipuju rupe i to ravnaju lopatama. Naravno, bez ikakvog obeležja da se tu radi o radovima i da su oni na sred puta. |
Novi prijatelji su poželeli da nas odvezu do vidikovca sa kojeg se vidi čitava banja i manastir na najvišoj planini u okolini. Nismo se dovumili već se spremili i otišli. Mesto je bilo čarobno, a kiša je stala. Bili su umorni pa su nas ostavili u centru banje i dali jedan mobilni telefon jer su se bojali da ćemo se izgubiti. Rekli su nas da ih slobodno zovemo ako imamo bilo kakav problem, a ako ne, da ostavimo mobilni u hodniku i poželeli nam srećan nastavak putovanja. Ponudili smo ih pićem, ali su odbili i otišli da odmaraju. Srećom nije bilo potrebe da bilo koga zovemo, već smo posle večere i pića otišli do smeštaja. Momci su još uvek bili budni. Razmenili smo novčanice srpske i gruzijske, za uspomenu, poklonili sok koji smo im kupili, vratili telefon i otišli na spavanje. |
Spavali smo obučeni, a jastuke preklrili majicama kako ne bi dodirnuli bilo šta od posteljine. Sutradan, pre ne go da krenemo, pozvao sam gazdaricu i zahvalio joj se na ”gostoprimstvu”, a onda svežanj od trideset gruzijskih larija joj samo ubacio u ruku. Zahvaljivala se i da nije prebrojala. Zamolio sam je da prebroji i kada je to uradila, i dalje nije prestajala da se zahvaljuje. Činilo mi se da je bila presrećna jer je u rukama imala taj novac. I dalje mi je bilo žao nje, a posebno sada kada kleči na betonu i drži me za ruku:
- Zovite mog zeta, on je taksista. Molim vas, biću vam mnogo zahvalna – govorila je Ija.
- Ali nama ne treba taksi, idemo autobusom – rekoh joj, dok sam joj vukao ruke na gore kao znak da treba da ustane.
- Voziće vas po ceni autobuske karte – navaljivala je, a ja sam znao da od toga nema ništa.
Dala nam je njegov broj telefona na već, očigledno, pripremljenom papiriću, tek pošto se uzdigla od zemlje. Desetak minuta nizbrdo i bili smo na nazovi autobuskoj stanici. Autobus kao autobus tamo uglavnom ne postoji, već su to mini kombiji. Pravi autobus smo uspeli da vidimo do sada jedino u Kutaisiju u gradskom prevozu. Te i ovde, bilo je na desetine kombija i taksi vozila sa vozačima koji su bili nemilosrdni samo da bi nas ubacili u svoje vozilo. I ono što mi je opet fasicnantno jeste činjenica da iako im kažemo da ne idemo u tom pravcu, oni silno pokušavaju, ne da promene svoj smer dokle voze, nego da naš plan promene i voze nas tamo gde oni nude. Izgleda da su se podelili i da svako vozi do neke destinacije. Naša sledeća stanica bio je grad Akhaltsikhe – ako uopšte neko može da pravilno izgovori naziv. Mi nismo mogli. Grad ima oko 50 hiljada stanovnika i glavni je grad regije Samtskhe-Javakheti. Nalazi se na svega dvadesetak kilometara od granice sa Turskom, a nastanjen je Azerbejdžancima kao većinskim stanovništvom, zatim tamo žive Gruzijci, Jermeni i Turci. Zato se u gradu mogu videti tri vrste verskih objekata, mešana arhitektura i natpisi na radnjama na nekoliko jezika: gruzijski, azerbejdžanski, jermenski, turski i ruski kao međunarodni. Samo što smo izašli iz kombija, dočekao nas je preljubazni taksista sa zlaćanim zubićima. Ponudio nam je svoje usluge, bez da bude napadan, pa smo prihvatili vožnju do našeg sledećeg odredišta – Vardzia.
Prolazimo pored ogromne tvrđave koja liči na one iz doba Otomanske imperije i nastavljamo putem koji vodi kroz odronke nekih ogromnih planina sa zelenim pašnjacima i mršavom stokom na njima. Vardzia je manastir i grad-pećina i predstavlja jedinstveni arhitektonski muzej i rezervat. Originalna crkva iz 12 veka napravljena je u vreme kraljice Tamare. Do tog mesta, ljubazni vozač koji nam se kasnije predstavio kao Jermenac čije ime nisam uspeo da zapamtim, stajao je na svakom interesantnom mestu za turiste, kako bismo videli, uslikali i čuli nešto o tome. Bio je pravi dobar vodič. Čak nam nije ni predstavljalo što smo šestoro u autu, pa na smenu sedimo napred – odnosno jedni drugima u krilo.
Put do Varzie bio je oko sat vremena, a onda razgledanje pećine oko sat vremena. Čitavo brdo je pokrivetno ogromnim rupama koje su zapravo pećine, a koje dalje vode u unutrašnjost istog. Osećao sam se kao u lavirintu, samo što je sve sređeno za turiste, pa je unutrašnjost uglavnom osvetljena. Klaustrofobija nas nije zaobišla ovde, a ni mala panika kada smo se svi razdvojili i shvatili da ne znamo gde je izlaz. Ipak, nakon nekoliko minuta, bili smo svi na jednoj terasi sa koje je pucao pogled na planine i pašnjake ispred nas. Pored nas, uglavnom je bilo mnogo turista iz Rusije, koji su se, slobodno mogu da kažem, ponašali vrlo bahato ne obazirući se na ostale. Staze su tesne, pa kada se slikaju, ne mare za to što morate da ih čekate po desetak minuta da naprave željenu fotografiju, a kada im se obratite totalno vas ignorišu. Puni su para pa valjda im to daje elana da se tako ponašaju. Gruzijci pak, moraju da ih trpe takve kakvi su jer žive od tog turizma, ali ih generalno ne vole jer imaju problem u nekoliko regija, posebno u Aphaziji i Južnoj Osetiji, odakle su skoro svi Gruzijci proterani.
Po povratku u grad, usledila je potraga za mini busom koji ide do Tbilisija. Na stajalištu ni ovoga puta nisu izostali napadni vozači koji su nas bukvalno gurali u svoja vozila. Dok sam se ja dogovarao oko cene sa jednim, drugi vozač mi je uporno pričao nešto na ruskom i bio je veoma napadan i naporan, a ja ga nisam konstatovao. Ipak, Milena mu je očitala predavanje, doduše na srpskom jeziku:
- Ama je l' vidite vi da priča sa ovim čovekom. Ne možete da pričate i vi u isto vreme. Sačekajte malo dok pričaju!
Sa prvim smo se dogovorili. Cena je bila izuzetno jeftina. Putovanje je trajalo oko četiri sata, a cena je bila tek oko 400 dinara. Mini autobus je krcat, da nekoliko njih čak i stoji, ali vidim da im to nije čudno i da im ne smeta. Nizak je plafon pa su podgrbavljeni i rekao bih da im nimalo nije udobno, no, šta im ja mogu. Dok smo putovali posmatrao sam ljude i razmišljao kako su Gruzijci zapravo miroljubiv narod i kako se ponekad učini da su bahati na prvi pogled, posebno vozači, ali su ustvari baš opušteni, samo se bore za svaki dinar tj. za svaki lari kako bi preživeli ova teška vremena. Vremena, koja, bar meni, tamo na Kavkazu izgledaju još teže nego kod nas. Teže ka Evropi i u razgovoru sa njima shvatam da za njih Evropa znači sloboda, poseno jer su u lošim odnosima sa severnim komšijama. Od starijih ljudi sam čuo da njima nije bitno ko živi – Aphazi, Oseti, Rusi ili Gruzijci, već kako žive jedni sa drugima. I sami kažu da iako imaju problema sa Rusijom, njen uticaj ovde je i te kako prisutan. Prolazimo izmedju dveju planina, sa leve strane su samo stene, a sa desne pašnjaci prepuni mršavim govedama. Pitam se da li je to normalno da im se tako oslikavaju rebra i da li je u pitanju takva vrsta stoke ili pak neuhranjenost. Ali kako su neuhranjeni kad su svuda pašnjaci? Možda je trava lošeg kvaliteta. Ne znam, ali sam primetio da su im i psi i mačke takvi. Moje misli sam prekinuo tako što sam se sasvim spontano zapričao sam se sa jednim Gruzijcem, dok su moji saputnici uglavnom spavali ili slušali muziku. Govorili smo o njihovom alfabetu, pa sam izvadio papir i olovku i napisao svoje ime, a potom i njegovo na gruzijskom. Bio je i više nego oduševljen. Nije mogao da veruje kako sam upseo da naučim. I ne znam kako sam uspeo, ali mi je interesantno. Imao sam sva slova na papiru i često u trenucima dokolice sam čitao natpise sa znakova i reklame, pa sam tako uvežbao. Govorili smo o gruzijskim prezimenima jer se skoro sva završavaju na „švili“ ili na „dze“. Svi su me do sada pitali dokle idemo, a retko ko odakle idemo, pa tako i ovaj čovek. Kada imam priliku da kažem Srbija, to im u prvi mah ne znači mnogo, jer znaju da generalno volimo Ruse, ali onda se prešaltaju na religiju i obično kažu „A, da! Pravoslavna braća!“.
Pošto im kažem da planiramo da posle Tbilisija odemo do Jermenije, gotovo svi su mi govorili da ne idemo tamo ili me pitali „A šta ćete tamo?“, pa i ovaj sagovornik. Skoro svako od njih ima za nas predloge šta treba da vidimo, a šta ne i gotovo svi nam menjaju ili se bar trude da menjaju plan. To me dosta podseća na naš mentalitet, gde svako ima plan za svačiji život. To je valjda znak da su ljudi otvoreni i temperamentni, ali previše. Umerenost je nešto što meni postaje ideal, pa se uvek obradujem kada sretnem takve ljude. Takav je nekako bio onaj naš domaćin u Gelati manastiru. Umeren, a opet druželjubiv i veoma prijatan.
- A gde idu vaši mladi da zarađuju za život? U Rusiju? – pitao me je čovek čijeg se imena uopšte ne sećam. Ne! Uglavnom na zapad Evrope – odgovorih.
- Naši idu u Tursku, Izrael, a neki u Evropu, koji se snađu, jer je baš teško zbog vize – nastavio je.
Posmatram mesta kroz koja prolazimo i čini mi se da je sve izgrađeno u SSSR stilu i tako je i ostalo. Retko gde može da se vidi neki moderni arhitektonski stil. Oznake za spomenike od kulturnog i istorijskog značenja su još uvek na ruskom i rekao bih da datiraju iz perioda SSSR-a. Često se vide krstovi na vrhovima brda, planina ili pored samih puteva. Jedni su onakvi za kakve mi znamo, a drugi su, pak, nalik avionima – znacima za aerodrom. To su zapravo krstovi postavljeni za zaštitu i molitvu za poljoprivredu i vinogradarstvo, kako su nam objasnili. Previše nas je u ovom vozilu. Sreća da su oni koji su stajali već izašli, ali to ne utiče na smanjenje vrućine, pa se svi znojimo, te se raznorazni personalni mirisi šire i meni prouzrokuju opasnu mučninu. Ubrzo, vozač predlaže pauzu od 20-ak minuta i zastajemo pored prodavnice grnčarije na otvorenom i jednog restorančića. Ovde sam posmatrao face ljudi oko sebe i došao do zaključka da uglavnom liče na Evropljane, ali su ipak razdeljeni između Turaka i Rusa, pa se taj uticaj vidi. Svaka druga faca liči na slovensku, ali generalno imaju malo tamniji ten i izražajnije oči i obraze, rekao bih. Takvi su im i svetci na ikonama, pa smo se šalili da smo često sretali ljude čije nam face liče na one sa zidova crkava koje smo obilazili.
Autobuske stanice ne postoje. Autobus staje na mahanje rukom ili na dranje – upozoravanje vozača da treba da siđete. Sreća mi smo putovali do poslednje stanice, pa smo bili u tom smislu opušteni. Nastavak puta sam zaista teško podneo, jer nam se u busu, međ' putnicima pridružila simpatična i lepo odevena gospođa, ali sa torbom u kojem je, skoro sam siguran, nosila preverli stari sir u grad. Imao sam utisak da ću želudac isturiti, pa sam spremio plastičnu kesu pored sebe. Vozilo se treslo, iako put nije bio tako loš. Imao sam utisak da za nama ostaje deo po deo ovog čuda od kombija ili mini busa. Nisam ni sam siguran kako bih ga nazvao, a oni ga zovu „maršrutka“. Kako uletimo u kružni tok, tako svi tresnemo glavama o plafon vozila, a krućnih tokova je bilo sada veoma često. Tešio sam se jer mi je to signaliziralo da se polako približavamo gradu.
Tako je i bilo. Stigli smo na nekoj nazovi autobuskoj stanici gde je bilo mnogo ljudi. Osećao sam se kao u mravinjaku. Ne znamo na koju ćemo stranu do hostela. Treba mi internet i dok gledam gde bi mogli da se sklonimo, na desetine taksista nas saleće i nudi prevoz. Pored nas prolazi hitna pomoć i policija sa upaljenom rotacijom. Svi se deru, a meni sve ovo postaje tako kloustrofobično da pozivam drugare i polazim u nepoznatom pravcu. Sve me ovo podsetilo na Istanbul. Ulicu ne možemo da pređemo od ludog saobraćaja, pa čak i tamo gde ima semafora. Ne vidim mesto gde bismo mogli da zastanemo i dogovorimo se šta dalje, a da oko nas nema na desetine ljudi koji bi nam nešto nudili ili bi nas nešto pitali. Hodamo i samo hodamo u nepoznatom pravcu, a onda je Aca spazio policijski auto i odjurio do njih da ih pita u kom smeru treba da se krećemo da bismo došli do trga slobode. I dok oni njemu to objašnjavaju, telefon mi se zakačio za neku internet mrežu i počeo je da mi zvoni viber. Bio je to Irakli – vozač koji nas je vozio do Borđomija. Pitao je da li smo stigli u Tbilisi i nudio nam smeštaj u svom selu nedaleko od mora. Objasnio sam mu, odnosno ponovio naš plan, zahvalio se na brizi i prekinuo vezu. Aca nas je, po instrukcijama policije, usmerio do metro stanice, a onda, taman kada smo hteli da kupimo karte za metro na trafici, jedan simpatični dekica sa gruzijskom tradicionalnom kapom na glavi nas je povukao za ruku redom i ponudio da nas svojim taksijem vozi gde god da idemo, a po ceni metro karte. Lako smo se dogovorili i bio je baš fin sve dok je pokušavao da nam u putu do cilja ponudi neku ekskurziju za sutra. Kada smo, konačno, bili odrični i rekli da ne želimo, onda je zaćutao i počeo da gunđa na gruzijskom, kako ga nebismo razumeli. Kada smo stigli, izvadio sam 5 larija i dao mu, na šta je on napravio scenu.
- Rekao sam 10 larija – bio je besan.
- A, ne, ne! To možete da radite nekom drugom, ali ne i nama – odgovorih mu.
- Niste me razumeli. Rekao sam „otri“ što na gruzijskom znači deset – bio je uporan.
- Koliko ja znam brojeve, to znači pet – nastavio sam.
- Nemojte da ste mu dali ni lar više od toga! – bio je besan i Aca.
- Naravno da nećemo! Sram vas bilo – prevaspitavala ga je Milena.
- Dobro, dajte mi bar dva larija za pivo – nastavio je vozač.
- Za šta? Za „ljubaznost“? Za „poštenje“? Za dobru uslugu? – uneo sam mu se u facu.
- Ma, ako hoćeš uzmi pet larija, a ako ne, nema ni to – nastavio je Aca, dok je uzimao svoj, poslednji ranac iz gepeka.
Čiča je zgrabio pare, nastavio da gunđa, a onda autom odjurio besno jer nije uspeo da nas nasamari. Mislili smo se „Nećeš ti nas, Srbe da pređeš!“. Dok smo hodali do hostela, koji je bio u samom centru grada, primetio sam da je ovde aktuelna crna boja. Svi se odevaju u crno – i mladi i stari, i muškarci i žene. Možda mi se samo čini, ali mi je još neko od saputnika to potvrdio.
- Dobar dan! Mi imao rezervaciju na ime Milan za pet osoba – obratih se curici sa recepcije.
- Hej, čoveče! Opušteno. Polako... – bila je sva u svom svetu, pospana ili nadrogirana, nisam siguran.
- Ja sam platio deo preko interenta – dodao sam.
- Znam, znam dušo. Treba da doplatite 200 larija – obavestila nas je.
- Preračunajte vi to – predložio je Aca.
To smo i uradili. Ovoga puta bilo je sve tačno. Devojka, koju smo kasnije zbgo krupnih poluzatvorenih okica nazvali Sovica, pokazala nam je gde je kuhinja, trpezarija i toalet, a potom i naša soba. Bilo je čisto i veoma simpatično uređeno. Pored nas bilo je još gostiju. Sobe su bile i u na spratu gde je recepcija i iznad. Rekla nam je da imamo besplatnu kafu i čaj i pokazala ormarić gde to sve stoji. Razočarenje je nastupilo kada smo videli da su teglice sa kafom bile prazne, a onda i kada smo shvatili da nema tople vode. Voda iz tuša i sa česme je bila više nego ledena. Ovde smo ostali dve noći i tri dana, a tek trećeg dana su popravili kvar na bojleru pa je konačno potekla i topla voda. Ipak, ne bismo mi bili mi, ako se ne bi snašli, pa smo provalili da na sledećem spratu je u kupatilu ipak bilo tople vode. U ovom hostelu smo upoznali razne simpatične ljude. Poseban utisak mi je ostavila mlada mama Adel koja putuje sa svojom petogorišnjom ćerkicom Izabelom, zvanom Bela. One su iz Kazahstana. Sa Adel smo komunicirali na engleskom , a sa Belom na ruskom. Presimpatična devojčica nas je sve kupila. Trčala je dugačkim hodnicima hostela i stalno nekoga nešto pitala. Dok je Lea sa Slobodanom pušila cigarete u delu hostela gde je to dozvoljeno, upoznali su jednog Francuza. Lea je bila srećna jer je konačno mogla da priča sa nekim svoj maternji jezik. Kada je taj lik saznao da ona dolazi iz Srbije sa srpskim prijateljima, oduševio se jer je on polu Srbin, polu Francuz. Majka mu je iz Novog Sada, pa srećni nigde kraja nije bilo. Pošto smo se lepo smestili, upoznali i odmorili, krenuli smo u razgledanje samog centra grada i u kupovinu.
U hostelu smo dobili novog docimera, Vijetnamca koji nije prestajao da svira klavir koji se nalazio u kuhinji. Bio je presrećan, jer kako nam je objasnio, dugo nije imao priliku da svira. Dobro je svirao, moram da priznam, ali i uprkos tome ne znam koliko su vlasnici hostela bili srećni zbog toga, jer su dremali na recepciji tek pored kuhinje.
Ostatak večeri smo proveli u obližnjoj kafanici uređenoj u gruzijskom etno stilu. Naručili smo khinkale sa mesom. To je tanko razvučeno testo punjeno mesom ili drugim nadevima, a onda smotano u obliku smokvice. Potom se to kuva. Tokom kuvanja meso ispusti saft i khinkali narastu. Nismo znali kako se jedu, pa smo gvirili desno i levo da bismo skapirali konačno kako da počnemo. Zapravo, svi oko nas su naručili isto, a jeli su tako što ”smokvicu” uhvate za dršku i onda zagrizu deo, a onu tečnost iz mesa prvo otpiju, pa onda tek pojedu khinkale. Uz njih odlično ide točeno gruzijsko pivo, mada vidim da ljudi i naručuju ”ćaću” – njihovu rakiju pravljenu uglavnom od loze. Pitao sam konobara da li mogu da uđem u kuhinju i slikam i snimam kako se khinkali prave, ali nažalost mi nije dozvolio. Razumem, ipak je to bio jedan od elitnijih restorana u kraju, rekao bih. Na kraju, kada smo dobili račun, nismo znali da li je skrivena kamera ili je to zaista realna cena. Trebalo je da platimo po 150 dinara po osobi za 0,5l piva i po dva khinkalija. U tom trenutku nam je to bila dovoljna doza, ali kasnije, kako smo upoznavali nove vrste ovog jela i bili uvežbaniji kada je u pitanju način na koji se jedu, apetit nam je rastao. Ipak, i dalje je bilo jeftino. Moram priznati da je umeće pojesti khinkal, a da vam ne iscuri saft iz njega ili da se ne raspadne. Bili smo sve bolji i bolji, pa smo jedva čekali sledeći obrok da se i dalje usavršavamo u ovoj disciplini.
Dan posle, napustili smo hostel i otišli direktno do stajališta sa privatnim kombijima koji su vozili turiste na različite strane i destinacije. Parking je bio pun, pa je izgledalo da smo stigli baš u pravo vreme za polazak do manastira Gelati, koji smo želeli danas da posetimo. Kako su nas ugledali, svi, ali svi vozači su se stvorili ispred nas i opkolili nas. Svi su pričali u isto vreme, neki na gruzijskom, neki na ruskom, i trudili se da nam prodaju svoj aranžman. Čak iako smo im jasno pričali ”Gelati, Gelati!”, oni su nam prepravljali plan i nudili svoju maršrutu.
- Gelati manastir? – pitao sam ih.
- Prometeus kejv! – pokazivao nam je rukom da uđemo i nudio turu do pećine.
- Ge-la-ti! – ponavljali smo.
- Kom, kom, kanjon! – drugi nam je nudio prevoz do kanjona. Gelati manastri, Gelati! – bili smo uporni.
- A... Gelati prez 2 časov! – nešto tako nam reče, a mi shvatismo da do tamo imamo prevoz tek za dva sata. Skoljka? – usledio je pregovarač za cenu, Aca.
- Po 5 lari do Gelati, no prez dva časov! – reče jedan od nekoliko brkatih čikica.
- Njet! – rekao je Aca, odlučno.
- Vi ne haćete? – zbunjeno će vozač.
- Eta pravda, njet! – ja mu odgovorih, a Milena prasnu u smeh, jer sam tu rečenicu govorio svima ”To je istina!”.
- A pačemu vi ne haćete? – nastavio je treći vozač.
- Prosta... Ne haćemo! – otkačih ga i pozvah drugare da se udaljimo.
Bilo nam je mnogo da čekamo dva sata. Petoro nas je i nisam najbolje razumeo zašto nas ne bi vozili odmah sada. Uglavnom su to bili kombiji za sedam putnika i to izuzetno novi i dobri. Sva vozila su nova. Kada smo krenuli, jedan od njih, očigledno najuporniji, jurio nas je do kraja ulice govoreći, na vrlo čudnom ruskom jeziku, svoje predloge i ideje za nas. Na kraju je pobedio. Aca mu je pružio ruku. Dogovor je pao. Idemo do manastira Gelati i to sada – odmah!
- Izvinjice. Padaždite. Mi golodni. Ja haću poest hađapuri sa sirom! – imrovizovao sam nešto na ruskom, a on me je u potpunosti razumeo.
- Njet probljem. Sejčas ja ježdu v pekarnju – i mi smo njega razumeli.
- Uh, dobro je. Razumemo se – prokometarisali smo.
- Da, da! Svjo harašo! – dodao je.
- Pa vi razumete srpski! – upitah ga.
- Njet, no ja haću učit serbskij jazik – reče nam šofer koji nam se predstavi kao Irakli ili skraćeno Ika.
Dok smo stigli do manastira, već smo se dovoljno sprijateljili sa Ikom da smo razmenili i telefone i fejsbuk. Pali su planovi za budućnost. Nudio nam je svoj etno smeštaj nedaleko od Crnog mora i obećao da kada ga tamo posetimo, da će da nam da besplatno da pijemo njegovu domaću rakiju ”ćaću” i čuveno gruzijsko vino.
Gelati je srednjovektovni manastir čiji je utemeljivač kralj David IV još 1106 godine i kao takav je pod zaštitom UNESKO-a. Neformalno ovo mesto nazivaju ”Druga Sveta Gora”, što govori o tome koliko je ovo mesto za Gruzijce, ali i sav pravoslavni svet, zapravo sveto. U manastiru su sačuvani rukopisi i ikone iz 12 veka u originalu. I iz ovog manastira, posebno sa vidikovca kod Crkve Svetog Nikole u dvorištu, puca pogled na skoro celu Imereti regiju i grad Kutaisi. U manastiru nas je dočekao vodič. Izuzetno ljubazan gospodin koji se oduševio kada je čuo da smo iz Srbije, a posebno iz Niša, pa nas je odmah odveo do dveju ikona i pitao nas da li znamo ko su oni. Da, znali smo. Car Konstantin i Jelena. Konstantin Veliki je rođen u našem gradu, pa smo to, hteli-ne hteli, morali da znamo. Nardnih pola sata nam je govorio o manastiru, pravoslavlju i Gruzijskoj istoriji, što je bilo veoma lepo s njegove strane, jer nismo bili jedini turisti tamo, a poklonio nam je punu pažnju. Kako nam je sve to prijalo, ostali bismo mi i duže, ali imali smo dogovor sa šoferom Ikom, pa smo morali da nastavimo put dalje, do manastira Motsameta, a potom do Prometejeve pećine.
Motsameta je mali, ali prelep manastir iz 10. Veka, ali je rušen, pa ponovo obnovljen u 19. veku. Legenda kaže da je manastir sagrađen na mestu gde su muslimanski osvajači ubili gruzijske knezove koji su odbili da prihvate islam. Veruje se da ovaj manastir ispunjava želje, pa veliki broj vernika i turista dolazi ovde i tim povodom. Meni, lično, ovaj je manastir zaista ostavio poseban utisak i u njemu sam osetio neopisiv spokoj. Celokupni ambijent je zaista prelep. Arhitektura manastira iz 12. veka u kombinaciji sa odroncima planina i reke u podnožju, stvara neopisiv utisak.
Prometejeva pećina je bila naša sledeća destiacija. Ulaz je oko 300 dinara, a ja pokušavam da napravim grupni popust sa prodavačicom na ulazu. Pošto ne uspevam, onda je ubeđujem da smo studenti, ali i to ne pomaže jer insistira da vidi studentske knjižice. Odustajemo i plaćamo punu cenu. Nažalost razgledanje pećine brodićem trenutno ne radi, pa se odlučujemo za pešačko razgledanje. Pećina se nalazi pored grada Ckhaltubo, na 20-ak kilometara od Kutaisija. Pećina je pronađena tek 1984. godine, i važi za najveću prećinu u Gruziji. Samo jedna desetina pećine je otvorena za turiste, a za taj deo je potreban jedan sat da se obiđe. Onda ne mogu da stvorim u glavi koliko je zapravo ova pećina velika. Unutra postoje podzemne reke i jezera i prelepe hale sa nesvakidašnjim ukrasima – stalaktita i stalagmita. Poznata je po ogromnom broju i različitim vrstama slepih miševa i paukova, ali oni ne remete turiste. Staza je uređena i osvetljena raznobojnim svetlima, a sve vreme dok smo hodali uživali smo u pričama vodiča i klasičnoj muzici čiji su se zvuci probijali među ukrasima. Sve je tako bilo do najveće dvorane gde smo imali pravi šou. Svetla su se smenjivala u raznim bojama i osvetljavala su istovremeno različite prirodne figure, a zvuci simfonijskog orkestra su ovaj šou činili još uverljivjim i nezaboravnim. Sat vremena nam je trebalo da lagano prođemo i razgledamo pećinu, a sa druge strane nas je dočekao mini bus koji nas je odvezao do parkinga. Tamo je bio Ika koji nas je strpljivo čekao. Sa Ikom smo ugovorili vožnju, dalje do Boržomija – banje u centralnoj Gruziji, gde je trebalo da prenoćimo na putu za naredne destinacije. U putu je bilo veoma prijatno. Dok su saputnici uglavnom spavali ili slušali muziku, ja sam sa Ikom bez prestanka ćaskao. Objašnjavao mi je svaki detalj koji smo videli, pa između ostalog i nazuki hleb. To je slatki hleb sa suvim grožđem koji je popularan u regiji koju trenutno prolazimo. Kroz čitava sela, ispred kapija su tezge i bakice prodaju. Odmah iza, vidi se pekara. Zastali smo kod jedne i Ika nam je kupio da probamo nazuki, a onda i uveo u jednu od pekara. Pećnica je bila u obliku rupe na sred prostorije, ozidana blatom do pola mestra visine, a duboka do metar i po. Ljubazna žena je lepila testo na unutrašnje zidove, a potom poklopila limom pećnicu. Valjda zato što je pogodio dobar posao, ali valjda zato što smo mu ipak bili i dobro društvo na tom putu, Ika nam je stalno nešto udovoljavao. Stajao je da pijemo svežu izvorsku vodu, da uživamo u pogledu na Kavkaz, a na kraju nam je kupio i po sladoled.
Uzdigli smo se do, rekao bih, najviše tačke i onda je ispred nas bio ravni put dug nekoliko kilometara. Sa desne strane je bilo srušeno selo. Sve same napuštene i urušene kuće, a sa leve strane brdo sa crnim rupama koje su, kasnije smo primetili, predstavljale bunkere azerbedjžanske vojske. Vozač se samo izvinio jer će morati da da gas i onda smo počeli da skačemo po kombiju lupajući glave o plafon vozila. Ništa nam nije bilo jasno, pa sam se usudio da pitam o čemu se radi:
- Čto se slučilas? - improvizovao sam.
- Azerbejdžanskaja derevnja, oni budet streljat nas - odgovorio je preplašeno.
- Azerbejdžansko, čto? - nisam razumeo.
- Eta azersko selo! - našao je sinonim.
Razumeo sam i nisam. Ušli smo na teritoriju Azerbejdžana ili prolazimo kroz okupirano selo, ili ne znam ni sam gde smo, ali vidim da situacija nije nimalo prijatna. Vidim azerbejdžansku zastavu na vrhu brda i tenkove. Okrenuo sam se i video da su svi zanemeli, a ovo troje na zadnjem sedištu je tražilo prevod jer nisu čuli o čemu se radi. Aleksandar im je rekao da ćemo im prevesti uskoro i ućutkao ih. Leteli smo ili bolje rečeno skakali leteći tim putem, a onda je usledila krivina, pa spust.
- Vsjo harašo - osmehnuo se šofer, pokazujući nam da je sada sve u redu.
Ja i sam ne znam da vam objasnim zašto smo tim putem prošli i šta se tamo desilo, ali mogu da vam pokažem mapu kako to izgleda. Uokvireno je mesto gde se to dogodilo. Put vodi između dve teritorije Azerbejdžana, ovog kružića levo i desne teritorije. Takvih mesta ima i u Azerbejdžanu kao što se vidi na slici, a pripadaju Jermeniji. Mislim da ni oni tačno ne znaju koja je čija teritorija.
I tako, preživeli smo ovaj rizičan deo gde, kako nam je kasnije vozač objasnio, vrlo često pucaju na vozila bez ikakvog razloga ili najave. Izvinio nam se još jednom na preživljenom stresu i rekao da nećemo više zalaziti u mešovita područja, ali da ćemo sa visoravni koja sledi uspeti da vidimo Azerbejdzan i veliko jermensko jezero Sevan, pored kojeg ćemo proći. I zaista, pogled na ove dve stvari nas je naterao da zaboravimo prethodnu situaciju, makar na kratko.
Kako se spuštamo sa visokih planina i kako se nadmorska visina smanjuje, tako ulazimo u nešto uređenija sela, ali i dalje siromašna. Sada prolazimo pored voćnjaka prepunih kajsijama. Kajsija je pored nara, zaštitni znak ove zemlje. S vremena na vreme sretnemo poneka besna kola, ali tablice nam govore da se radi o ruskim turistima ili jermenima koji žive u Rusiji. Srećemo i putare koji vredno rade - mešaju asfalt u ručnim kolicima, zasipuju rupe i to ravnaju lopatama. Naravno, bez ikakvog obeležja da se tu radi o radovima i da su oni na sred puta.
Zastali smo pored jednog dragstora da bi šofer kupio cigarete i tu smo uspeli da uspostavimo malo dužu komunikaciju sa saputnicama iz Rusije. Objasnile su nam da idu kod prijatelja iz Jermenije i da će tamo ostati narednih nekoliko dana. Na pitanje koliko ćemo mi ostati, nismo imali odgovora jer ni sami to nismo znali. Prodavnica je bila u sastavu neke trošne kuće, a ispred nje pepsi frižider. Činilo se da je on vredniji od cele prodavnice zajedo sa robom. Iz iste su izleteli presrećni klinci sa nekim čokoladicama u rukama. Marku čokolade su prepoznale naše saputnice jer je očito bila ruska.
Nastavili smo putešestvije ka Jerevanu, a ja sam vozača zamolio da nam kaže nešto više o gradu u koji idemo. Rekao je da Jerevan na sve načine želi da kopira Tbilisi, koji je mnogo moderniji i veći. Kaže da su iskopirali spomenik “majke Gruzije” i napravili “majku Jermenije”, da su sagradili isti toranj i isto ga osvetlili. Kaže da su u vreme SSSR-a, tražili da im se uvede metro u grad, kao što je to bio slučaj sa Tbilisijem. Za to je bilo potrebno ostvarivanje jednog važnog uslova, a to je da grad treba da ima minimum milion stanovnika. To je nateralo vlasti da nasele grad življem iz svih okolnih sela. Konačno su dobili metro, ali samo sa šest stanica, dok Tbilisi ima dvadeset. Objasnio nam je da je njihova vera blizu pravoslavne, ali da su oni gregorijani.
- Kopiraju nas kako stignu, ali su veća beda od nas - zaključio je i onda mu je pažnju skrenulo jezero kojem smo se skroz približili.
- Je l’ ovo Sevan? - upitao sam.
- Sevan, da. Ne možete potonuti u tom jezeru, takav je sastav vode. Mnogo je hladno za plivanje, čak i leti, ali to je jermensko more. Svi tu dolaze na letovanje ili idu na naše gruzijsko Crno more. Tamo je bolje i voda je toplija - dodatno nam je objasnio. Postao je pričljiviji.
Prolazimo pored stada ovaca i pasa čuvara, čuvenih kavkaških ovčara. Put postaje sve bolji i bolji i stiče se utisak da smo bilzu civilizacije. I eto nas u Jerevanu. Potpuno novi putevi, ogromni hoteli, moteli, kazina i diskoteke, mnogo fontana i prelepih zgrada svuda oko nas. Grad je veliki i na prvi pogled totalna suprotnost onoga što već satima gledamo. Brzo i lako smo stigli do hostela naših saputnica, a onda nešto teže i do našeg. Pozdravili smo se sa vozačem i otišli do recepcije.
- Dobro veče. Mi smo iz Srbije. Imamo rezervaciju za sutra, ali da li možda imate slobodnih mesta i za večeras. Bili bismo vam veoma zahvalni - obratila im se Milena na engleskom.
- Dobro veče i dobro vi nama došli. Naravno da ima mesta, a i da nema, nešto bismo smislili, samo vi nemojte da nam se brinete - odgovorila je natapirana i potpuno našminkana žena na recepciji.
- Ja bih voelo da odmah kažete koja je cena, jer na internetu nam nije bilo baš najjasnije i da odmah platimo te dve noći - bio sam izričit u svojim namerama vođen lošim iskustvom oko plaćanja i dogovaranja smeštaja u Gruziji.
- Ne može tako. Sada morate da se odmorite. Skoro je ponoć i sasvim sam sigurna da ste dugo putovali. Idite stepenicama dole do trpezarije i desno su vrata koja vode do vaše sobe. Moje ime je Lusi i vama sam na raspolaganju 24 sata. Sutra vas budim za doručak. Ajde, laku noć.
- Čekajte, mi nismo bukirali smeštaj sa doručkom. Koliko košta doručak? - opet sam se bunio ja.
- Ne tiče vas se koja je cena doručka jer to kuća časti, a sada na spavanje. Budim vas u deset. Laku noć - pozdravila nas je na ruskom.
- Šnorhakalutjun - promrmljao sam hvala na jermenskom, a ona se oduševila.
- Svaka čast, bravo! Odlično ti ide jermenski - hrabrila me i motivisala da nastavim dalje.
I umesto u sobu, ja sam s Lusi ostao da ćaskam o Jermeniji i Jerevanu naredna dva sata. Na svom računaru mi je pokazala prezentaciju za turiste koju je sama napravila. Kako se opuštala tako je mešala engleski, ruski i jermenski, pa nisam ni sam siguran koliko sam razumeo i ispratio sve to, ali sam slike svakako registrovao.
Večmedzijan, Garni… - govorila je nazive nekih mesta koja nam toplo preporučuje da posetimo. Postajao sam sve umorniji, a zevanje na pet minuta je tome i svedočilo. Sklopila je lap-top i poželela mi laku noć.
U sobi je bilo desetak kreveta i svi su već bili popunjeni od strane tursita i mojih saputnika, dok sam ja proćaskao sa recepcionarkom Lusi. Ostao mi je krevet na spratu iznad jednog debelog Azijata koji je uveliko hrkao. Izgledao je kao sumo rvač, pa sam se krišom popeo na merdevine do svog parčeta sobe. Sve je bilo poprilično novo i simpatično u ovom hostelu, a onda smo saznali da je i sami hostel nov. To nam je ispirčala Lusi pošto nas je već oko pola deset probudila za doručak. Otišli smo do kuhinje gde je ona pržila jaja na oko i viršle samo za nas. Ubacivala nam je u tanjire kako je završavala porcije, a onda dala hleb i objasnila gde možemo da skuvamo kafu i čaj na račun kuće.
Razlog zbog kojeg sam se odlučio da posetim Jermeniju nije samo moj san i dugoročna želja, već i prijateljica Lilit koja nas je posle doručka čekala na kaskadnom trgu Jerevana grada.
- Da li je moguće? - trčala je raširenih ruku i sa ogromnim i iskrenim osmehom ka meni.
- Koliko se dugo nismo videli? - upitala me je nakon pozdravljanja.
- Mislim da je već prošlo godinu dana - pokušavao sam da se prisetim.
Lilit se upoznala sa mojim prijateljima i onda nam preporučila da odemo do jednog, za nju, posebnog mesta na “ponćik”. To smo i učinili i ne znajući šta je to. Lokal je bio prelep i imao sam osećaj da sam u crtanom filmu. Sa plafona su padale i uzdizale se razne figurice, proletali su avioni, a po zidovima se kretali vozovi. Sve je bilo živopisno, a na stotine vrsta bombona na rafovima, u svim bojama, tome su doprinosile. Kupila nam je kilogram raznih jermenskih bombona, a onda odvela na sprat na “ponćik” što se ispostavilo da su krofne sa raznim pelivima. Krofna sa prelivom je koštala dvadesetak dinara. Ovde smo ostali dok nije prestala kiša koja je u međuvremenu počela, a onda smo odšetali do zgrade opere, velikog trga, saborne crkve, pijace, fontane… Celi grad je izgrađen od posebnog kamena vrlo specifične boje, nešto između pink i narandžaste. Potom smo jeli čuveni jermenski roštilj u tortilji i pili lokalno zedazeni pivo. Nakon toga smo se uputili na Univerzitet na kojem je Lilit nekada studirala. Tamo je bila izložba tradicionalne narodne nošnje iz svih delova Jermenije i Nagorno Karabah-a, kao i tradicionalnih folklornih igara što je mene posebno interesovalo.
Uveče smo bili pozvani na večeru kod Lilit. Tamo nas je dočekala cela porodica - otac, majka, dve sestre, zet i sestričina. Svi su perfektno govorili ruski, pa komunikacija nije bila nemoguća, kao sa prethodnim internacionalnim posetiocima koje je Lilit imala. Tome se posebno radovao šaljivi otac, jer je mogao konačno da sa nekim iz inostranstva zbiva šale i da ponosno reprezentuje svoju državu kroz istoriju. Odmah, po dolasku na Kavkaz, spazili smo da je ovde intenzivnije prisutan patrijahat, ali u ovoj porodici to nam se potvrdilo. Žene su servirale hranu i dosipavale piće, te uglavnom ćutale, dok je otac, glava porodice, dominirao:
- Dobrodošli dragi gosti u Jermeniju. Najbolji konjak na svetu se pravi upravo ovde. I zato, nazdraviću vam jednom u vaše ime i za vaše zdravlje - a onda je nazdravio samo Aci, Slobodanu, meni i zetu.
- Na zdravlje - pružila je čašu ka njemu, Milena.
- Ha, ha, ha - nasmejao se na kriške, a onda pružio čašu ka Mileni - Živa bila mlada devojko - vidno iznenađen njenim činom. Ova vodka je od 80 procenata alkohola. Najjače piće ikada. Da li bi ti Milane to mogao da probaš i da dokažeš da su Srbi jaki kao i mi Jermeni? - priupitao me je pružajući mi flašu.
- Naravno! Uvek spreman da to dokažem - našalio sam se, ali potpuno spreman za to.
- Ne, nije to za vas. To nije za dobre goste. Ne želim da vas ubijem - našalio se i vratio vlašu u orman.
- I vina su nam najbolja na svetu. Ovde možete probati vino od svega i svačega i to i crno i belo. Na primer od nara je najpoznatije, ali ima i od malina, kupina, kajsija, šljive… - nabrajao je potpuno ponosno. Ponudio nam je i sipao vino, a onda se prešaltao na istoriju. - Jermeni su najstarija nacija na svetu. Stari smo 5000 godina kao narod. Koliko je star vaš narod? - pitao je.
- 5001. godinu - odgovorio sam šaljivo. On se prvo namrgodio, pogledao me značajno, a onda svim glasom počeo da se smeje.
I tako je trajala vrlo interesantna komunikacija, a kada nismo bili u prilici da razumemo njegov ruski, Lilit je upadala kao prevodilac i to nam na engleskom objasnila. Za to vreme njen otac bi nam govorio na ruskom gotov uvek “Vi ste glupi”, naravno kroz šaljiv ton i smeh. Onda nas je ispitivao šta smo po zanimanju.
- Ja sam ekonomista - predstavio sam se prvi.
- Ha, ha, ha - opet se slatko ismejao. - Ti? Pa ti ne znaš koliko je dva plus dva - dodao je.
- Kako ne znam?! Pa, tri! - našalio sam se.
- Tri? - iskolačio je oči. - Lilit, rekao sam ti da je tvoj prijatelj glup, a evo i dokaza - smejao se.
- Opet ste mi sipali konjak? - pitao sam ga.
- Naravno! Pij tu i ćuti - ohrabrivao me je.
Hrana je bila preukusna i stalno su nas nudili. On alkoholom, a žene hranom - plejskavicama od krompira, biftekom prelivenim topljenim kačkavaljem i umakom od pečuraka, raznim salatama, povrćem i pirinčem. Posebno mi se dopao domaći sok od jagoda i od kajsija. Čak smo i to uspeli probati. A nakon svega usledila je baklava, voće i razne jermenske bombone. Domaćin mi je nalio još jedan, ko zna koji po redu, konjak i prozvao da održim zdravicu, pa sam to morao da učinim:
- Hvala vam na gostoprimstvu. Veliko mi je zadovoljstvo i sreća biti ovde sa vama. Hvala što ste podelili sve ovo sa nama. Imam posebno saosećanje sa vašim narodom i vašom zemljom. Žao mi je zbog nemilih događaja koji su potresli vašu zemlju i nadam se i nazdravljam za bolju budućnost za sve nas. Živeli!
Njemu su se napunile oči suzama, a onda me je tresnuo iz sve sange rukom po leđima. Zahvaljivao se i pozivao Acu, a onda i Slobodana da održi zdravicu. Milena se bunila da želi i ona, ali joj nije to dozvolio, naravno na šaljivi način.
Situaciju smo malo uozbiljili kada nam je govorio o nepriznatom genocidu, od strane Turske, nad Jermenima, proterivanje, silovanja i uništavanje svetih mesta i groblja u svakom selu. Pozvao nas je do prozora i iako je bio mrak, pokazao prstom na strani sa koje se ujutru vidi vrh planine Ararat, koja je nekada bila u sastavu Jermenije. Svakog jutra on pije kafu na balkonu, a zimi na prozoru, i gleda u planinu, moleći se za žrtve genocida i pokajanje onih koji su to uradili. Nisam se prešao kada sam rekao da su presenzitivan narod i da zbog gubitaka u istoriji su spremni da puste suzu javno. Objasnio nam je da radi kao novinar i plus kao profesionalni fotogaraf, te da je mnogo zauzet, ali da bi voleo da nas svojim autom provoza gradom i okolinom ako ugrabi vreme. Teška srca smo se rastali.
Buđenje u hostelu je proteklo u istom ambijentu. Lusi i doručak, a ovog puta palačinke. Kako je koju završila tako bi nam je zalepila u tanjir, direktno iz tiganja i zapovedala “Jedite!”. Za susednim stolom bili su jedan stariji kosmati i bradati gospodin i moj “kolega”, kako su se šalili saputnici sa mom, sumo rvač. Ljubazno smo ih pozdravili, a kosmato-bradati gospodin se predstavio kao Stefanos. Veoma je komunikativan. Saznali smo da govori grčki, pa je to oduševilo Slobodana koji takođe priča ovaj jezik. Nakon doručka su izašli ispred hostela da se ispričaju, a onda se naš drug vratio sa pet sladoleda.
Stefanos je veoma zavoleo našu priču i želeo da nas počasti - rekao nam je Slobodan dok nam je delio sladolede. Pa što nas ne počasti pivom bar! - šalio se Aleskandar.
- Gamalđoba! – pozdravio sam damu sa blago iskošenim i krupnim očima u policajskoj uniformi. Bila je to jedna od ne tako mnogo reči iz gruzijskog jezika koje sam uspeo da u danima koji su prethodili ovom putešestviju, upamtim.
- Dobrodošli u Gruziju! – obratila mi se na engleskom, razvukla je kez i svom snagom tresnula okrugli zeleni pečat na poslednjoj stranici mog pasoša.
U trenucima dokolice u Norveškoj, Ika me je učio da psujem na gruzijskom. Sada su mi se te psovke izmešale sa učtivim rečima koje sam pokušavao da zapamtim, pa me je strah da ih upotrebim, ali ipak se oprobam:
- Madloba! – valjda to beše hvala. Ima nešto slično što znači nešto vrlo pogrdno.
- Ara pris! – osmehnu mi se još jedared mlada dama, a ja shvatih da sam pogodio reč. Za mnom idu i moji saputnici. Svi sa ručnim prtljagom. Petoro nas je, ali ovde je većina vozila sa po sedam sedišta, pa je lako pronaći prevoz do grada – hostela.
Posle Tbilisija, glavnog grada Gruzije, Kutaisi je drugi po veličini grad i predstavlja administrativni centar ove države. Procenjuje se da ima oko 190.000 stanovnika, ali sa tendencijom opadanja. Preseca ga mutna reka Rioni. Kutaisi je glavni grad regije Imereti. Poprilično je prostran, pa nam treba malo vremena da se orijentišemo gde je naš hostel u odnosu na ono što smo u ovom gradu i regiji planirali da obiđemo. Prolazimo kroz raskošni park koji obiluje uglavnom palmama i četinarima i izbijamo pravo na ulicu koja vodi do našeg hostela ispred kojeg su dve lade koje je i vreme, ali i korozija pojela, i jedan izuzetno mršav konj. Poprilično smo tihi, s obzirom da je odmor počeo. Ispred ulaznih vrata ogromne zgrade sa ogromnim, ne tako novim, prozorima, razapeto je zlatno jagnje koje simbolizuje zlatno runo. Tako se i zove hostel. Guram preteška vrata čije škripanje odljeva visokim hodnicima. Penjemo se stepeništem do vrata na kojima je stajao natpis „bazeni“ na engleskom jeziku, ali i strelica za recepciju na sledećem spratu. Kucam, a onda otvaram vrata. Gamalđoba! – obraćam se poprilično punijem gospodinu iskolačenih očiju. Hello, Milan! – pozdravio me je na engleskom. Hm... Kako zna da sam to ja? Da li neko u ovom hostelu uopšte odseda osim nas? Nevericu gde smo došli produbila je devojka sa iskrivljenim vratom, krvavim levim okom i krivim levim ekstremitetom. Domaćin je rekao da ga pratimo, a nas petoro, zajedno sa nesrećnom devojkom to i učinismo. Blaga jeza me prolazi, ali nisam siguran da li od ovih ljudi ili od celog ambijenta. Ovo je kuhinja. Ovde možete da jedete i pijete kafu – objasnio nam je na ne tako dobrom engleskom jeziku. U kuhinji je bila simpatična, ali preozbiljna gospođa koja nas nije ni pogledala. Nastavili smo dalje tesnim, ali izuzetno dugačkim hodnikom do sobe broj deset. Usput nam je potvrdio da je cena po osobi za noć četiri evra, kao i na internetu. Ovo je vaša soba. Osmokrevetna je, ali ćete je samo vi koristiti, jer drugih gostiju nemamo – dodao je pokazujući nam na orman sa posteljinom i peškirima, tuš kabinu i toalet u sastavu sobe, a potom odlazi, a za njim i devojka. Svako je izabrao krevet i seo. Složili smo se da sve ovo podseća na početak nekog horor filma. Pogled kroz prozor pucao je na srušenu zgradu, a iza nje na one dve stare lade i mršavog konja. Hodajući levo-desno po sobi, brodski pod proizvodi zvuk koji sam samo čuo na filmovima. Zgrada je praistorijska, rekao bih, ali dorađena i pretovrena u hostel. Nameštaj deluje relativno novo i čisto. Nakon što smo se raskomotili i sredili, pošli smo do grada. Silazeći stepeništem, došli smo na ideju da otvorimo vrata na kojima je pisalo „bazen“. Vrata su vodila vani, a ispred nas je bilo groblje bazena – skoro praznih i oronulih. Oko njih su polomljene ležaljke i sucobrani, ko zna od kada, ali i figure Asteriksa, Obeliksa i drugih junaka u prirodnoj veličini. Celi ambijent dobija na značaju zahvaljujući horu žaba koje ovde, definitivno, već duže vremena caruju. Odlučujemo se da zatvorimo vrata i pođemo u grad.
Centar je od hostela udaljen na desetak kilometara tako da se odlučujemo za „maršrutku“ – mini autobus ili kombi koji je ovde tipično prevozno sredstvo. Upitali smo mladiće koji su govorili engleski jezik za maršrutku do centra. Bili smo na pogrešnoj stanici pa su nas bukvalno uhvatili pod ruku i odveli do stanice u blizini. Rekli su nam da kartu plaćamo 0,40 larija što je negde malo manje od 20 dinara. Tako je i bilo. Pored vozača stoji ponjavica na koju putnici, prilikom izlaska, bace novac, a ako je potreban kusur, sami ga uzmu. Ovde nema švercovanja i sve fenomenalno funkcioniše, osim saobraćaja. Saobraćaj je stravičan. Iako tehnički postoji leva i desna traka asfalta, semafori, pešački prevozi i saobraćajni znaci, pa i policajci i kamere na putu, niko ništa ne poštuje. Ne zna se ko koga pretiče i s koje strane. Sada mi je jasno zašto mi je drug Ika rekao da ne pomišljamo da rentiramo auto i da ovde vozimo. Prelazak preko ulice za pešake je često nemoguća misija. Zbog svega toga, ulicu prelazimo u velikoj grupi koju načinimo sa lokalcima i onda se proguramo između vozila do one strane puta.
Čim smo izašli na željenu stanicu, jedan gospodin me upita na ruskom nešto poput ”Skoljka časov?”, a ja pogledah na sat i odgovorih mu na srpskom ”Jedanaest!” Zahvalio mi se sa ”Spasiba”, a ja sam bio tako srećan zbog ostvarene komunikacije, pa čak iako je bila cela skoro pa na srpskom. I to je bio gotovo jedini put da su mi se ljudi na ulici obratili na ruskom. Svaki naredni put su mi prilazili sa svojim lokalnim jezicima i dijalektima, a kada sam im objasnio da ne razumem, uvek bi se nasmejali i rekli da mnogo ličim da sam sa Kavkaza i da su bili sigurni da sam ”njihov”. Komunikacija nam nije predstavljala problem, kako sa lokalcima, tako i između nas samih, jer smo gotovo sve morali da pričamo duplo – prevodimo Lei na engleski. Ipak, ona je razumela određeni nivo srpskog, pa smo u osnovnoj komunikaciji koristili naš maternji jezik, ali ne mogu da zamislim šta je bilo u glavi te mlade Francuskinje sa četvoro Srba na Kavkazu. Svi nešto prodaju i što je posebno lepo, to što prodaju je domaća proizvodnja.
Buckaste bakice sa maramama sede pored ulice i prodaju raznorazne domaće đakonije. Vruće je, ali neki hladni vetrić piri. Zbog toga ali ambijenta koje prave palme pored puta, imam neopisivi osećaj da sam na moru. Sa leve strane se uzdiže veličanstveni Kavkaz obeleo kako od starosti, tako i od snega koji ga skoro celog prekriva iako je maj mesec. Obišli smo ogromnu fontanu na gradskom trgu, nacionalni teatar, a potom se uputili ka katedrali Bagrati na vrhu brda izand grada. Izgledao je veličanstveno odozdo. Prošli smo nekim sokakom ograničenim drvoredom sa desne i zgradama sa leve strane. Iz zgrada je virila roba, na tone robe, a prodavci su je svesrdačno nudili kroz prozore i neka niska vrata. Tu se moglo naći od igle do lokomotive. Nije bilo čega nema - mleko i mlečni proizvodi, voće i povrće, garderoba, meso, cipele, začini...
Zatim prolazimo most na reci Rioni. Sve deluje impozantno jer je kanjon reke ogroman, ali je voda braon boje i izgleda poprilično zagađeno. Sa druge strane reke nas je dočekalo na stotine stepenika kojim se uspinjemo do katedrale. Zapravo to je pravoslavno zdanje još iz 11 veka i najveći je verski objekat u Imereti oblasti u Gruziji. Tokom vekova je urušavana i razarana, ali je svaki put obnovljena, pa se i dan danas rekonstruiše i obnavlja. Na ulazu je bilo nekoliko žena koje su prosile. Prosjake smo viđali ispred svake crkve. Čini mi se da dosta njih daje milostinju. Pogled nam se uzdiže na ogromnu katedralu i zvonik, a desno na celi grad. Tek sam tada shvatio koliko je Kutaisi zapravo veliki. Sada mi je jasno da je drugi po veičini grad u Gruziji i da je administrativni centar države. U samoj crkvi je bilo prijatno i lepo. Umetnici su radili ikonostas još uvek. Zatekli smo venčanje i krštenje. S obzirom da je toliko ogromno zdanje, obe ceremonije su se sprovodile istovremeno na drugim krajevima zgrade. Držao sam telefon u ruci i želeo sam da nekog pitam da li mogu da fotografišem unutar objekta, ali me je u tome pretekao sveštenik koji mi je rekao da slobodno mogu da napravim fotografiju. Zahvalio sam mu se, a on me je pitao odakle smo. Kada sam rekao Srbija, potapšao me je po ramenu i rekao “Pravoslavna braća”. Nasmejao se i otišao, a ja sam još neko vreme razgledao. Shvativši da sam izgubio saputnike, izašao sam iz crkve, a onda ih ugledao ispod jednog ogromnog drveta na travi kako se izležavaju. To je i meni bilo i više nego potrebno, pa sam im se pridružio. Ova pauza ili kako je Španci zovu siesta, osvežila nas je i dala energiju da nastavimo dalje.
Spustili smo se do centra grada. Kupili smo neke suvenire i mlevenu kafu, a onda upitali jednog ljubaznog mladića gde možemo i šta možemo da jedemo, a da je gruzijsko. Pokazao nam je odmah tu iza u parku jedan restorančić i rekao da imaju odličan hađapuri – tradicionalno gruzijsko jelo od testa. Nismo odoleli. Ovde smo se malo teže sporazumeli sa konobaricom jer nije govorila ni ruski ni engleski. Menija nije bilo, pa je to dodatno otežavalo stvar, ali na kraju smo dobili ono što smo planirali. Naručili smo po jedan hađapuri sa mesom, zapravo džigericom, sosom i korijanderom. To smo zalili gruzijskim pivom zedazeni i nazdravili ”Kavkaz avanturi” na gruzijskom ”Gamalđoz!”. Vratili smo se u hostel. Razapeto zlatno jagnje na vratima, nas je i ovog puta dočekalo. Imali smo prodavnicu u blizini pa smo otišli u kupovinu. Kupili smo, između ostalog, i po sladoled koji je koštao svega 20-ak dinara. Zadovoljni kupovnom, otišli smo da se spremamo za grad.
Oooo... dobar dan! Dugo vas nije bilo kod mene na kafi ili nije bilo mene da je kuvam... Bilo kako bilo, evo prilike da se ponovo sretnemo i podelimo utiske sa avantura koje su nam se u međuvremenu dogodile. Valjda se zato i sretali nismo. Izvolite...
Da li imaš ideju o čemu se radi kada čujete reč Sakartvelo? Nisam ni ja imao predstavu sve dok nisam krenuo da istražujem Gruziju. Tokom jednogodišnjeg života u Norveškoj, jedan od boljih prijatelja bio mi je Gruzijac Ika. On me je inspirisao da istražujem njegovu zemlju, a onda i da se uputim na putovanje i da svemu tome dam lični pečat. |
Dakle, Gruzija ili na gruzijskom Sakartvelo je država na jugu Kavkaza, okružena Rusijom, Azerbejdžanom, Jermenijom, Turskom i Crnim morem. Upravo to – planine sa preko 5000 metara nadmorkse visine, more, nizije i kotline, daju ovoj zemlji totalno drugačiji izgled i klimu, od jednog do drugog kraja, ne tako velike, države.
Iako se smatra kako evropskom, tako i azijskom zemljom, većina ljudi na ulici će vam reći da su oni čisti Evropljani. A tome svedoče i zastave Evropske unije na svakom koraku. Nekadašnja je članica Sovjetskog Saveza, pa je ruski jezik u širokoj upotrebi. Zaštitnik zemlje je Sveti Đorđe po kojem je i dobila ime. Po veroispovesti su pravoslavci. Država se suočava sa problemima u regijama Abhazija, Južna Osetija i Adžarija, koje pretenduju da postanu nezavisne države. Službeni jezik je gruzijski, a koriste gruzijsko unikatno pismo. Zemlja pretežno živi od poljoprivrede, vinogradarstva i turizma na Crnom moru. Gruzijci su tradicionalni narod, posvećeni porodici i očuvanju svog identiteta, a to valjda dolazi i zbog turbulentnog okruženja na Zakavkazju. U državi živi oko 4,5 miliona stanovnika, a u glavnom gradu Tbilisiju oko 1,5 miliona.
Stolice nisu udobne i non stop neko prolazi. Nikako ne mogu da pronađem ugodno mesto za mene i moj ranac. Ne znam kako sam samo uspeo da toliko stvari spakujem u njega. Valjda se to zove iskustvo. Više i ne pravim liste za pakovanje pred polazak. Sve je hronološki poređano u glavi i isto tim redosledom narolano u rancu. Maj je moj mesec putovanja.
Veliki je to aerodrom u Solunu. Mnogo veći nego onaj u Kutaisiju gde upravo slećemo i gde Kavkaz avantura počinje. Avantura... Ovakva putovanja nisu avantura, već sastavni deo mog životnog puta. Do juče sam mislio da želim da obiđem svet, a danas mislim da samo želim da sretnem ljude, po mogućnosti različite od kojih ću nešto naučiti, spoznati i otkriti. Kavkaz je izazov i kao takav mi se mota već duže vreme u glavi. Tome su svakako doprineli moji prijatelji koje sam upoznao tokom jednogodišnjeg boravka u Skandinaviji. |
Radujem se da se još bolje upoznam sa njihovim kulturama, ali i da i njih ponovo sretnem, samo u skroz drugačijem ambijentu i pod različitim okolnostima. Proveli smo divne trentuke zajedno, tamo daleko gde je hladno, a sada je maj mesec, ali je toplo, iako se vrhovi Kavkaza bele. Gamalđoba! – pozdravio sam damu sa blago iskošenim i krupnim očima u policajskoj uniformi. Bila je to jedna od ne tako mnogo reči iz gruzijskog jezika koje sam uspeo da u danima koji su prethodili ovom putešestviju, upamtim. Dobrodošli u Gruziju! – obratila mi se na engleskom, razvukla je kez i svom snagom tresnula okrugli zeleni pečat na poslednjoj stranici mog pasoša.
Decembar je, 2016. godina. Zima je uveliko zakucala na naša vrata, a moju dušu sunce obasjava. Ipak, da bi ugođaj bio kompletan, uputih se na put - potragu za Suncem! Verovali ili ne, najbliži put do njega bio je put do Albanije.
Imam neopisivu želju da svoje utiske sa ovog putovanja podelim sa javnošću. Znam, nije to novina, to radim skoro uvek, na neki način, ali ovog puta je nešto drugačije. Ni sam nisam znao gde idem i šta me očekuje, pa valjda baš zbog toga... |
Put je bio organizovan, tako da je išlo nas dvadesetoro, kombijem vranjanskih registarskih tablica. Za manje od dva sata smo bili na granici sa Kosovom. Prvi put sam tamo. Prava pravcata granica, samo što možete preći i sa ličnom kartom. I na jednoj, i na drugoj granici su nam pokupili dokumenta i odneli ih da nas provere, a zatim nam ih, za kratko vreme, vratili. Nisu nam stavljali nikakve pečate. Komunikacija se sve vreme odvija na srpskom jeziku i ubrzo nastavljamo putem Albanije. S obzirom da smo krenuli u ponoć, samo smo uspeli da vidimo svetla iz mesta koja smo u daljini prolazili. Kada smo im, pak, bili bliže, videli bismo džamiju i po nekoliko ogromnih, ali potpuno istih kuća. Valjda, koliko sinova, toliko i zdanja u avliji. I sva su indentična, pa čak do te mere, da ako gori sijalica ispred jedne, gori i ispred ostalih. :) Ušli smo u neko mesto, zaboravih ime, i sve svetli i šljašti - kazina, klubovi i šoping centri, a na par kilometra nailazimo na bezninske pumpe. Čini mi se da je i gorivo jeftinije nego kod nas. Table sa natpisima su dvojezične - na albanskom i na srpskom, s tim da vrlo, ali vrlo često smo nailazili na znakove čiji su natpisi na našem jeziku prešarani ili uništeni. Put je zaista dobar i mi letimo. Sve je, čini mi se, totalno novo - asfalt, znaci, obeležja, ograda... Kako neko iz kombija reče, dobili smo preporuke da se na Kosovu ne zaustavljamo, ali smo se ipak na kratko zaustavili pored jednog restorana. Bilo je ledeno, do te mere da je čitava fotnata bila zaleđena. Konobari iz restorana su nam odmahnuli rukom u fazonu da ne razumeju srpski jezik i iskulirali nas. Uslužili smo se toaletima koji su bili u užasnom stanju, za razliku od novog restorana. Nastavili smo...
Desilo nam se dva puta u toku noći da su vozači koji su nas preticali, primetivši naše tablice, trubili nenormalno. Za dva sata smo bili na granici između Kosova i Albanije. Samo je jedna kućica sa pograničnom policijom Albanije. Imaju dogovor da jedni kontrolišu ulaz, a drugi izlaz. I tu su nam samo pokupili i pregledali dokumenta, ali sada pasoš, jer se samo sa njim može preći granica za srpske državljane. Ubrzo nam vraćaju bez ikakvih problema i mi nastavljamo ka Tirani. Kako smo ušli u Albaniju, tako je asfalt počeo da biva sve gori i gori. Sve vreme se penjemo uz neke planinčine, pa iako je autoput, na nekim mestima je ograničenje pedeset kilometara na čas. Prva kafana koju smo ugledali pored puta bilo je naše mesto odmora. Na vratima je pisalo “shtytje”, što znači “guraj”, kasnije naučih. Našalio sam se da će nas odmah provaliti da nismo “njihovi” ako pogrešimo, tj. ako vučemo, a piše guraj.
Albanija ili Shqipëria, što na albanskom jeziku znači “zamlja orlova”, je zemlja koja izlazi na Jadransko i Josko more. Stanovništvo Albanije čini oko tri miliona stanovnika, a od toga 98% je Albanaca. Narod potiče od Ilira, a podeljen je na Gerge, koji nastanjuju sever zemlje i Toski, koji žive na jugu. |
Kroz istoriju bili su osvajani od strane Rimskog i Vizantijskog carstva, a zatim i od Otomanskog carstva, za vreme vladavine Skenderbega, albanskog nacionalnog heroja. Nakon oslobođenja od Otomanskog carstva, 1912. godine, Albanija je proglasila nezavisnost. Čuveni komunista Enver Hodža, vladao je od 1945. do 1990. godine. Nakon zaoštravanja odnosa sa dotadašnjim partnerima Kinom i Rusijom, on je sazidao preko 700.000 bunkera na teritoriji cele države sa ciljem da se lakše odbrane u slučaju invazije. Bunkeri su i dan danas očuvani i vidljivi širom zemlje. Nakon 1990. godine, Albanija je orijentisana prema zapadu. Zbog krize, veliki broj stanovnika emigrira u Grčku, Italiju, Evropu i Ameriku. Posebno su ponosni na svoju saradnju sa Amerikom, Nemačkom i Crnom Gorom. Zato, nije slučajnost videti “crnogosrki roštilj” u sred Skadra ili “nikšićko pivo” u prodavnicama. Proizvodi i usluge su uglavnom nešto jeftiniji nego kod nas.
Svanulo je. Priroda je fenomenalna i pogled sa visokih planina na doline i druge planine. Na brdima i odroncima se vide zaseoci i sela, poneka džamija i stoka. Krave su svuda, a neretko nam i neka pređe put, auto-put. Ono što zaista želim da podelim na samom početku utiska o Albaniji je da su Kosovo i Albanija, nebo i zemlja. Odakle ovima na Kosovu pare za sve ono, ne bih da ulazim i komentarišem, ali samo mogu da iskažem svoj utisak da se ovi u Albaniji muče i trude da prežive, baš kao što i većina nas u Srbiji to radi. A dok hvatam beleške i utiske od onoga što vidim kroz prozore, mi zalutasmo... U nekom smo prigradskom naselju oko Tirane, ali nikako do nje da stignemo. Zgrade su ruinirane, fasade otpale, kuće male, smeće je svuda, a kokoške i krave se šteaju naseljem rame uz rame sa građanima. Parkirali smo se pored jednog restorana u nadi da ćemo nekako doći do informacije kuda treba da idemo. Pokušao sam da pronađem osobu koja govori engleski, ali to je, verujte mi, bila nemoguća misija. Naišao sam na jednog taksistu i nekako, ne pitajte me kako, objasnio mu da mi treba njegov telefon na uslugu, kako bih pozvao osobu - turističkog vodiča, u nadi da će mi on objasniti gde se nalazimo i kuda treba da idemo. I uspeo sam! :) Pozvao sam gospodina Mirzu i na srpskom se super ispričasmo. Ipak, nisam mogao da mu objasnim ni gde smo, a samim tim ni on nije mogao da mi kaže gde da idemo. Dok smo mi razgovarali, saputnici su me pozvali jer su našli vlasnika resotrana, pored kojeg smo se zaustavili, koji bi mogao da nam pomogne. Zahvalio sam se taksisti sa “faleminderit shume” i otrčao do kombija. Dok smo se ukrcavali, objasnili su mi da će saputnik Dule ići sa tim čovekom autom ispred nas, a da ćemo ga mi slediti. Vozač je dobio deset evra za tu uslugu, međutim, dok smo se mi ukrcali, on je dao gas i nestao. Otišao je bez da vidimo koji je auto u pitanju, koje su registarske tablice... Nasumično smo išli, ne tako širokim, ulicama ka gradu bez da imamo informaciju šta je sa našim drugarom. Nakon pola sata vožnje, sasvim slučajno naletesmo na našeg, unapred organizovanog vodiča Mirzu. Mahao nam je rukom, ugledavši naš kombi. Kaže, nije teško prepoznati srpski kombi u sred Tirane. :) Pitali smo ga gde je naš prijatelj Dule, na šta je on ostao bez teksta. Vozili smo ka centru grada, a onda dobili poruku od izgubljenog prijatelja, da nas čeka u centru grada na Skenderbeg trgu. Dobro je...
Centar grada je veliki. Ogromna fontana, drvoredi palmi, parkovi sa ogromnim četinarima, a vreme i više nego odgovarajuće. Na sebi sam imao majicu, u ruci jaknu, a u rancu i šal i kapu. U isto vreme čujemo molitvu iz džamije i zvona iz katoličke i pravoslavne crkve. Kažu da je oko 50% stanovništva muslimanske veroispovesti, dok je 30% katolika i 20% pravoslavaca. |
Kažu i da su poznati po tome što se neverovatno međusobno uvažavaju pripadnici svih religija i da se posećuju na sve praznike, te zajedno uživaju u njima. Tirana je prelepa i ne može se porediti sa onim svim što sam video dok do nje nismo došli. Ono sve što je prethodilo me je, iako nikada tamo nisam bio, podsećalo na Afganistan. U centru grada skoro da i ne možeš da vidiš hidžab ili bule, a nismo videli ni jednog muškarca koji nosi keče - ono belo kapče koje je na Kosovu, čini mi se, veoma popularno. Na krovu jednog tržnog centra, popili smo kafu i uživali u panorami. Imali smo problema da se sporazumemo sa konobarom oko porudžbine, pa sam probao na nekom improvizovanom albabskom da naručim domaću kafu - “šćip kafe” i dobio sam! :) Uspelo je! Jedni od naših saputnika su imali problem oko plaćanja jer su cene na računu bile totalno različite od cena u meniju. Nakon dužeg raspravljanja - on na albanskom, naši na srpskom, došli su do nekog rešenja. Na kraju je me je pitao nekim čudnim engleskim “odakle sam?”, pa mu odgovorih “Serbia”. Počeo je da se smeje, a onda mi “bacio pet” uz “E, shok, shok...” - “E, prijatelju...”
Zaista, dok smo razgledali grad, nismo imali problema sa tim da se glasno smejemo i šalimo na srpskom jeziku. U vazduhu je bilo i više nego opušteno. Kada smo zaustavili mlađu osobu i pitali je nešto, bez problema nam je odgovoarala na engleskom jeziku. Tirana je moderan i lep grad, a što je najlepše i sunčan jer se nalazi na tik 30-tak km od mora. Ipak, predostrožnosti radi, kako nam je i sam vodič rekao, vozač je morao da ostane pored kombija, da se ne bi desilo nešto neželjeno, a to je u najmanju ruku grebanje farbe vozila. Uveče smo krenuli za Kruj. |
Prelepo mesto na nekoj planinčini. Pregršt suvenira u staroj ulici, a kuće nose breme vremena koje ih gazi i prenose nam duh nekadašnje arhitekutre koja u tom ambijentu izgleda fenomenalno. Trgovci bez problema govore srpski, između ostalih, jezika i veoma su ljubazni. Ovde smo degustirali čuveni konjak “skrenderbeg” i pazarili. Ipak, novi hoteli daju utisak da je i ovde turizam u ekspanziji.
U hotelu Albanian star, gde smo bili smešteni, dočekao nas je na ulazu Deda Mraz ili na albanskom “Babadimri“ i više nego ljubazno osoblje hotela. Recepcionarka nas je dočekala na srpskom. Nakon što smo se smestili po sobama, krenuli smo u potrazi za albanskim pivom i u šetnju pored obale prelepog Jadrana. Bilo je sveže, ali daleko toplo za ovo doba godine, ako gledamo kako je sada kod nas. |
U Albaniji se turizam krenuo razvijati tek pre petnaestak godina. Tada je bilo svega nekoliko hotela ovde, a danas ih ima preko hiljadu, što svedoči toj ekspaniziji turizma o kojoj se uveliko govori. U hotelu su nam rekli da često imaju goste i iz Srbije i iz Makedonije. Mirza - turistički vodič, nam je govorio i o velikom broju albanskih turista koji iz Tirane idu u Beograd. Želi da napravi neku saradnju sa našim gradom, takođe. On je mešanac. Majka mu je iz Kraljeva, a udala se u Skadar, za Albanca. Otuda on tako dobro priča srpski jezik.
U jednom trenutku, u hotelu smo imali problem sa bravom, pa smo potražili sobaricu da rešimo problem. Pošto nije znala ni jedan strani jezik, obajšnjavala nam je na albanskom. Nakon nekoliko minuta objašnjavanja, slegla je ramenima, kao da se umorila i samo rekla “Nuk bateri” na šta smo počeli da se smejemo, jer smo, očito, sada razumeli o čemu se radi. :)
Ono što je žalosno, u Draču su 2000-tih godina srušene tri venecijanske kule i pretvorene su u kafiće i kafane. Čak i ogromni amfiteatar iz doba rimske imperije urušavaju i grade kuće. Kažu da, iako je malo kontradiktorno, ne mare mnogo za arheologiju i istoriju u tom pogledu, već u eri eksanzije turizma baziraju se samo na izgradnji hotela i gostinskih kuća.
Drač je prelep grad. Pun je palmi i zelenila, fontana, šetališta, kafića i klubova... Verujem da je ovde leti pun pogodak provesti odmor. Na promenadi imate ulične prodavce koji prodaju od igle do lokomotive. Tamo možete platiti za zabavu - vožnja autića, ringišpil, balerina, brod i razno razna čuda, gađanje iz vazdušne puške, pištolja... Možete kupiti i zlato, srebro, cigarete, semenke, kikiriki, kokice, kestenje, knjige... Ovde se sve prodaje! :) Ovde nismo, kao u Tirani, videli krave kroz grad. Inače, sva piva su im preslaba, do 4% alkohola. Pili smo tiransko, korçe i pećko. Uglavnom, najmanje nam se ovo poslednje dopalo. U kafanama i kafićima se može čuti srpska muzika. U jednom, mi smo uslišili Cecu i Mileta Kitića. Kažu da je njegova “Kraljica trotoara” ovde neprevaziđeni hit! Rekli su nam još da se na svadbama često svira po nekoliko srpskih pesama. Zanimljivo...
Uveče smo imali žurku u hotelu sa nekim albanskim dj-om koji je puštao i našu, ne samo njihovu turbo-folk muziku. Sutradan smo nastavili ka čuvenom Skadru. Ispratila su nas ogromna polja maslina i more.
U Skadar smo stigli pred sami mrak. Tamo smo čuli priču o Rozafi koju su uzidali u tvrđavu u čuvenoj priči “Zidanje Skadra”. Očigledno da svako ima svoju verziju ove legendarne priče.
Ovde, moram priznati, osetili smo malo neprijatnosti. Najpre, kako smo se parkirali, prišao je jedan mladić sa telefonom i nekoliko puta uslikao naš kombi - tablice i natpis “slobodna vožnja” i onda otišao ne prestajući da pilji u nas. I ostali su nas čudnjikavo gledali, a posebno kada smo govorili srpski na ulici. Uprkos tome, u radnjama sa suveniraima, prodavci su znali pomalo srpski, pa nije bilo teško da se sporazumemo. Bio mi je interesantan akcenat kojim ovde govore, zavijaju kao englezi, za razliku od onih u Tirani koji mnogo čistije pričaju.
Tekst ću završiti jednom slikom sa Novogodišnje dekoracije iz Albanije i opisom u njoj. Hvala!
Srećna Nova godina! Ne mrzite, putujte, upoznajte i razbijajte predrasude! :D
Milan Stojiljković
Entuzijasta sa namerom da proputuje svet, spreman da podeli svoja iskustva i zapažanja, ali i da čuje vaša! Dobrodošli na moj blog!
Teme:
February 2018
January 2018
December 2017
December 2016
October 2016