Decembar je, 2016. godina. Zima je uveliko zakucala na naša vrata, a moju dušu sunce obasjava. Ipak, da bi ugođaj bio kompletan, uputih se na put - potragu za Suncem! Verovali ili ne, najbliži put do njega bio je put do Albanije.
Put je bio organizovan, tako da je išlo nas dvadesetoro, kombijem vranjanskih registarskih tablica. Za manje od dva sata smo bili na granici sa Kosovom. Prvi put sam tamo. Prava pravcata granica, samo što možete preći i sa ličnom kartom. I na jednoj, i na drugoj granici su nam pokupili dokumenta i odneli ih da nas provere, a zatim nam ih, za kratko vreme, vratili. Nisu nam stavljali nikakve pečate. Komunikacija se sve vreme odvija na srpskom jeziku i ubrzo nastavljamo putem Albanije. S obzirom da smo krenuli u ponoć, samo smo uspeli da vidimo svetla iz mesta koja smo u daljini prolazili. Kada smo im, pak, bili bliže, videli bismo džamiju i po nekoliko ogromnih, ali potpuno istih kuća. Valjda, koliko sinova, toliko i zdanja u avliji. I sva su indentična, pa čak do te mere, da ako gori sijalica ispred jedne, gori i ispred ostalih. :) Ušli smo u neko mesto, zaboravih ime, i sve svetli i šljašti - kazina, klubovi i šoping centri, a na par kilometra nailazimo na bezninske pumpe. Čini mi se da je i gorivo jeftinije nego kod nas. Table sa natpisima su dvojezične - na albanskom i na srpskom, s tim da vrlo, ali vrlo često smo nailazili na znakove čiji su natpisi na našem jeziku prešarani ili uništeni. Put je zaista dobar i mi letimo. Sve je, čini mi se, totalno novo - asfalt, znaci, obeležja, ograda... Kako neko iz kombija reče, dobili smo preporuke da se na Kosovu ne zaustavljamo, ali smo se ipak na kratko zaustavili pored jednog restorana. Bilo je ledeno, do te mere da je čitava fotnata bila zaleđena. Konobari iz restorana su nam odmahnuli rukom u fazonu da ne razumeju srpski jezik i iskulirali nas. Uslužili smo se toaletima koji su bili u užasnom stanju, za razliku od novog restorana. Nastavili smo... |
Albanija ili Shqipëria, što na albanskom jeziku znači “zamlja orlova”, je zemlja koja izlazi na Jadransko i Josko more. Stanovništvo Albanije čini oko tri miliona stanovnika, a od toga 98% je Albanaca. Narod potiče od Ilira, a podeljen je na Gerge, koji nastanjuju sever zemlje i Toski, koji žive na jugu. |
Kroz istoriju bili su osvajani od strane Rimskog i Vizantijskog carstva, a zatim i od Otomanskog carstva, za vreme vladavine Skenderbega, albanskog nacionalnog heroja. Nakon oslobođenja od Otomanskog carstva, 1912. godine, Albanija je proglasila nezavisnost. Čuveni komunista Enver Hodža, vladao je od 1945. do 1990. godine. Nakon zaoštravanja odnosa sa dotadašnjim partnerima Kinom i Rusijom, on je sazidao preko 700.000 bunkera na teritoriji cele države sa ciljem da se lakše odbrane u slučaju invazije. Bunkeri su i dan danas očuvani i vidljivi širom zemlje. Nakon 1990. godine, Albanija je orijentisana prema zapadu. Zbog krize, veliki broj stanovnika emigrira u Grčku, Italiju, Evropu i Ameriku. Posebno su ponosni na svoju saradnju sa Amerikom, Nemačkom i Crnom Gorom. Zato, nije slučajnost videti “crnogosrki roštilj” u sred Skadra ili “nikšićko pivo” u prodavnicama. Proizvodi i usluge su uglavnom nešto jeftiniji nego kod nas.
Svanulo je. Priroda je fenomenalna i pogled sa visokih planina na doline i druge planine. Na brdima i odroncima se vide zaseoci i sela, poneka džamija i stoka. Krave su svuda, a neretko nam i neka pređe put, auto-put. Ono što zaista želim da podelim na samom početku utiska o Albaniji je da su Kosovo i Albanija, nebo i zemlja. Odakle ovima na Kosovu pare za sve ono, ne bih da ulazim i komentarišem, ali samo mogu da iskažem svoj utisak da se ovi u Albaniji muče i trude da prežive, baš kao što i većina nas u Srbiji to radi. A dok hvatam beleške i utiske od onoga što vidim kroz prozore, mi zalutasmo... U nekom smo prigradskom naselju oko Tirane, ali nikako do nje da stignemo. Zgrade su ruinirane, fasade otpale, kuće male, smeće je svuda, a kokoške i krave se šteaju naseljem rame uz rame sa građanima. Parkirali smo se pored jednog restorana u nadi da ćemo nekako doći do informacije kuda treba da idemo. Pokušao sam da pronađem osobu koja govori engleski, ali to je, verujte mi, bila nemoguća misija. Naišao sam na jednog taksistu i nekako, ne pitajte me kako, objasnio mu da mi treba njegov telefon na uslugu, kako bih pozvao osobu - turističkog vodiča, u nadi da će mi on objasniti gde se nalazimo i kuda treba da idemo. I uspeo sam! :) Pozvao sam gospodina Mirzu i na srpskom se super ispričasmo. Ipak, nisam mogao da mu objasnim ni gde smo, a samim tim ni on nije mogao da mi kaže gde da idemo. Dok smo mi razgovarali, saputnici su me pozvali jer su našli vlasnika resotrana, pored kojeg smo se zaustavili, koji bi mogao da nam pomogne. Zahvalio sam se taksisti sa “faleminderit shume” i otrčao do kombija. Dok smo se ukrcavali, objasnili su mi da će saputnik Dule ići sa tim čovekom autom ispred nas, a da ćemo ga mi slediti. Vozač je dobio deset evra za tu uslugu, međutim, dok smo se mi ukrcali, on je dao gas i nestao. Otišao je bez da vidimo koji je auto u pitanju, koje su registarske tablice... Nasumično smo išli, ne tako širokim, ulicama ka gradu bez da imamo informaciju šta je sa našim drugarom. Nakon pola sata vožnje, sasvim slučajno naletesmo na našeg, unapred organizovanog vodiča Mirzu. Mahao nam je rukom, ugledavši naš kombi. Kaže, nije teško prepoznati srpski kombi u sred Tirane. :) Pitali smo ga gde je naš prijatelj Dule, na šta je on ostao bez teksta. Vozili smo ka centru grada, a onda dobili poruku od izgubljenog prijatelja, da nas čeka u centru grada na Skenderbeg trgu. Dobro je...
Centar grada je veliki. Ogromna fontana, drvoredi palmi, parkovi sa ogromnim četinarima, a vreme i više nego odgovarajuće. Na sebi sam imao majicu, u ruci jaknu, a u rancu i šal i kapu. U isto vreme čujemo molitvu iz džamije i zvona iz katoličke i pravoslavne crkve. Kažu da je oko 50% stanovništva muslimanske veroispovesti, dok je 30% katolika i 20% pravoslavaca. |
Kažu i da su poznati po tome što se neverovatno međusobno uvažavaju pripadnici svih religija i da se posećuju na sve praznike, te zajedno uživaju u njima. Tirana je prelepa i ne može se porediti sa onim svim što sam video dok do nje nismo došli. Ono sve što je prethodilo me je, iako nikada tamo nisam bio, podsećalo na Afganistan. U centru grada skoro da i ne možeš da vidiš hidžab ili bule, a nismo videli ni jednog muškarca koji nosi keče - ono belo kapče koje je na Kosovu, čini mi se, veoma popularno. Na krovu jednog tržnog centra, popili smo kafu i uživali u panorami. Imali smo problema da se sporazumemo sa konobarom oko porudžbine, pa sam probao na nekom improvizovanom albabskom da naručim domaću kafu - “šćip kafe” i dobio sam! :) Uspelo je! Jedni od naših saputnika su imali problem oko plaćanja jer su cene na računu bile totalno različite od cena u meniju. Nakon dužeg raspravljanja - on na albanskom, naši na srpskom, došli su do nekog rešenja. Na kraju je me je pitao nekim čudnim engleskim “odakle sam?”, pa mu odgovorih “Serbia”. Počeo je da se smeje, a onda mi “bacio pet” uz “E, shok, shok...” - “E, prijatelju...”
Zaista, dok smo razgledali grad, nismo imali problema sa tim da se glasno smejemo i šalimo na srpskom jeziku. U vazduhu je bilo i više nego opušteno. Kada smo zaustavili mlađu osobu i pitali je nešto, bez problema nam je odgovoarala na engleskom jeziku. Tirana je moderan i lep grad, a što je najlepše i sunčan jer se nalazi na tik 30-tak km od mora. Ipak, predostrožnosti radi, kako nam je i sam vodič rekao, vozač je morao da ostane pored kombija, da se ne bi desilo nešto neželjeno, a to je u najmanju ruku grebanje farbe vozila. Uveče smo krenuli za Kruj. |
Prelepo mesto na nekoj planinčini. Pregršt suvenira u staroj ulici, a kuće nose breme vremena koje ih gazi i prenose nam duh nekadašnje arhitekutre koja u tom ambijentu izgleda fenomenalno. Trgovci bez problema govore srpski, između ostalih, jezika i veoma su ljubazni. Ovde smo degustirali čuveni konjak “skrenderbeg” i pazarili. Ipak, novi hoteli daju utisak da je i ovde turizam u ekspanziji.
U hotelu Albanian star, gde smo bili smešteni, dočekao nas je na ulazu Deda Mraz ili na albanskom “Babadimri“ i više nego ljubazno osoblje hotela. Recepcionarka nas je dočekala na srpskom. Nakon što smo se smestili po sobama, krenuli smo u potrazi za albanskim pivom i u šetnju pored obale prelepog Jadrana. Bilo je sveže, ali daleko toplo za ovo doba godine, ako gledamo kako je sada kod nas. |
U Albaniji se turizam krenuo razvijati tek pre petnaestak godina. Tada je bilo svega nekoliko hotela ovde, a danas ih ima preko hiljadu, što svedoči toj ekspaniziji turizma o kojoj se uveliko govori. U hotelu su nam rekli da često imaju goste i iz Srbije i iz Makedonije. Mirza - turistički vodič, nam je govorio i o velikom broju albanskih turista koji iz Tirane idu u Beograd. Želi da napravi neku saradnju sa našim gradom, takođe. On je mešanac. Majka mu je iz Kraljeva, a udala se u Skadar, za Albanca. Otuda on tako dobro priča srpski jezik.
U jednom trenutku, u hotelu smo imali problem sa bravom, pa smo potražili sobaricu da rešimo problem. Pošto nije znala ni jedan strani jezik, obajšnjavala nam je na albanskom. Nakon nekoliko minuta objašnjavanja, slegla je ramenima, kao da se umorila i samo rekla “Nuk bateri” na šta smo počeli da se smejemo, jer smo, očito, sada razumeli o čemu se radi. :)
Ono što je žalosno, u Draču su 2000-tih godina srušene tri venecijanske kule i pretvorene su u kafiće i kafane. Čak i ogromni amfiteatar iz doba rimske imperije urušavaju i grade kuće. Kažu da, iako je malo kontradiktorno, ne mare mnogo za arheologiju i istoriju u tom pogledu, već u eri eksanzije turizma baziraju se samo na izgradnji hotela i gostinskih kuća.
Drač je prelep grad. Pun je palmi i zelenila, fontana, šetališta, kafića i klubova... Verujem da je ovde leti pun pogodak provesti odmor. Na promenadi imate ulične prodavce koji prodaju od igle do lokomotive. Tamo možete platiti za zabavu - vožnja autića, ringišpil, balerina, brod i razno razna čuda, gađanje iz vazdušne puške, pištolja... Možete kupiti i zlato, srebro, cigarete, semenke, kikiriki, kokice, kestenje, knjige... Ovde se sve prodaje! :) Ovde nismo, kao u Tirani, videli krave kroz grad. Inače, sva piva su im preslaba, do 4% alkohola. Pili smo tiransko, korçe i pećko. Uglavnom, najmanje nam se ovo poslednje dopalo. U kafanama i kafićima se može čuti srpska muzika. U jednom, mi smo uslišili Cecu i Mileta Kitića. Kažu da je njegova “Kraljica trotoara” ovde neprevaziđeni hit! Rekli su nam još da se na svadbama često svira po nekoliko srpskih pesama. Zanimljivo...
Uveče smo imali žurku u hotelu sa nekim albanskim dj-om koji je puštao i našu, ne samo njihovu turbo-folk muziku. Sutradan smo nastavili ka čuvenom Skadru. Ispratila su nas ogromna polja maslina i more.
U Skadar smo stigli pred sami mrak. Tamo smo čuli priču o Rozafi koju su uzidali u tvrđavu u čuvenoj priči “Zidanje Skadra”. Očigledno da svako ima svoju verziju ove legendarne priče.
Ovde, moram priznati, osetili smo malo neprijatnosti. Najpre, kako smo se parkirali, prišao je jedan mladić sa telefonom i nekoliko puta uslikao naš kombi - tablice i natpis “slobodna vožnja” i onda otišao ne prestajući da pilji u nas. I ostali su nas čudnjikavo gledali, a posebno kada smo govorili srpski na ulici. Uprkos tome, u radnjama sa suveniraima, prodavci su znali pomalo srpski, pa nije bilo teško da se sporazumemo. Bio mi je interesantan akcenat kojim ovde govore, zavijaju kao englezi, za razliku od onih u Tirani koji mnogo čistije pričaju.
Tekst ću završiti jednom slikom sa Novogodišnje dekoracije iz Albanije i opisom u njoj. Hvala!
Srećna Nova godina! Ne mrzite, putujte, upoznajte i razbijajte predrasude! :D
0 Comments
Milan Stojiljković
Entuzijasta sa namerom da proputuje svet, spreman da podeli svoja iskustva i zapažanja, ali i da čuje vaša! Dobrodošli na moj blog!
Teme:
February 2018
January 2018
December 2017
December 2016
October 2016