I dok smo se mi smetali, Lea i Slobodan su napravili pauzu za cigaretu gde su konačno upoznali nekog s kim je Lea mogla pričati na francuskom jeziku. Bio je to momak koji se takođe oduševio susretom. Republika Jermenija ili na jermenskom jeziku Hajastan je kontinentalna planinska država u regionu Zakavkazja. Graniči se sa Gruzijom, Azerbejdzanom, defakto nezavisnom Republikom Nagorno Karabah, Iranom, azerbejdžanskom enklavom Nahčivan i sa Turskom. Dok ljubazni srednjovečni čiča, tamnog tena i krupnih kavkaških očiju, ne skida nogu sa papučice za gas i dok se njegovim kombijem probijamo kroz neopisive krajolike, meni telo treperi. Valjda je to od uzbuđenja. Na radiju svira neka vesela gruzijska muzika - duboki muški glasovi praćeni prodornim tarabukama. Svi su se udubili u pejzaže koji nas okružuju, a ja, šćućuren između Milene i Ace, gledam ispred sebe i razmišljam. Da li je moguće da ću posetiti Jermeniju?! Dugo već godina maštam kako pijem jermensku kafu, gledam u planinu Ararat i pričam sa lokalcima i kako dok slušam njihovu priču, živim svoj san. A onda čujem muziku – odjek glasnog tupana protkan zvucima zavijanja zurne. Onda se hvatam u kolo i zajedno sa njima igram „Kočari“, čuveni tradicionalni jermenski ples. Nije bilo vreme za reakciju jer su dmo mi bili sledeći za kontrolu dokumenata. Prišao nam je jedan carinik, poprilično tamnog tena, velikog nosa i klempavih ušiju, te pitao iz koje zemlje dolazimo. Kada je čuo Srbija, jedva je dočekao da nam kaže da nam je za ulazak u zemlju potrebna viza koju možemo kod njega kupiti. Za državljane Srbije, za Gruziju nije potrebna viza do 365 dana. Za Jermeniju je to drugačije. Pošto je Lea putovala sa francuskim pasošem, ona je samo prešla liniju koja je razdvajala ove dve kavkaške zemlje. Ni Ruskinjama nije bila potrebna viza. Nas, pak, carinik vodi do šaltera i daje nam formulare koje treba da popunimo, požurujući nas pritome. Prvi na redu bio je Slobodan. Predao je popunjeni formular i pasoš, a carinik, preuzimajući ih, ozari se, razvuče kez do ušiju i beli zubi mu dođoše do izražaja: Kako smo prešli granicu, vozač je pustio neki ruski radio i pojačao skoro do daske. Ruskinje su pevušile klimajući se levo-desno u kombiju i s vremena na vreme udarajući ramenom o rame Leu, koja je sedela u njihovom redu. Slobodan, koji je do sada sedeo napred, prešao je na moje mesto nazad, a sada sam ja bio taj koji je zadužen da vozaču pravi društvo kako se ne bi uspavao jer je poprilično delovao pospano. Put je dalek i tek su nam predstojili kilometri i kilometri. Novi problemi na koje smo nailazili su nepostojanje asfalta, već samo rupa. Na većini deonica u narednih pedesetak kilometara smo se kretali sporije od pešaka.
|
Milan StojiljkovićEntuzijasta sa namerom da proputuje svet, spreman da podeli svoja iskustva i zapažanja, ali i da čuje vaša! Dobrodošli na moj blog! Teme:
February 2018
|