Uzdigli smo se do, rekao bih, najviše tačke i onda je ispred nas bio ravni put dug nekoliko kilometara. Sa desne strane je bilo srušeno selo. Sve same napuštene i urušene kuće, a sa leve strane brdo sa crnim rupama koje su, kasnije smo primetili, predstavljale bunkere azerbedjžanske vojske. Vozač se samo izvinio jer će morati da da gas i onda smo počeli da skačemo po kombiju lupajući glave o plafon vozila. Ništa nam nije bilo jasno, pa sam se usudio da pitam o čemu se radi: Zastali smo pored jednog dragstora da bi šofer kupio cigarete i tu smo uspeli da uspostavimo malo dužu komunikaciju sa saputnicama iz Rusije. Objasnile su nam da idu kod prijatelja iz Jermenije i da će tamo ostati narednih nekoliko dana. Na pitanje koliko ćemo mi ostati, nismo imali odgovora jer ni sami to nismo znali. Prodavnica je bila u sastavu neke trošne kuće, a ispred nje pepsi frižider. Činilo se da je on vredniji od cele prodavnice zajedo sa robom. Iz iste su izleteli presrećni klinci sa nekim čokoladicama u rukama. Marku čokolade su prepoznale naše saputnice jer je očito bila ruska.
|
Milan StojiljkovićEntuzijasta sa namerom da proputuje svet, spreman da podeli svoja iskustva i zapažanja, ali i da čuje vaša! Dobrodošli na moj blog! Teme:
February 2018
|