Nakon nekoliko sati vožnje, stigli smo u banju. Priroda je bila vidno drugačija. Kavkaz se više ne vidi, ali se vide neka brda i planine presvučene zimzelenim stablima. Vazduh je prečist, a priroda ostavlja bez daha. Nije valjalo jedino to što je počelo da grmi i da pada kiša, ali bili smo umorni, pa nam nije smetalo. Preko interneta sam rezervisao privatnu kuću tj. sobe za večeras. Imali smo adresu pa nas je šofer do nje odvez’o, a onda smo se i pozdravili sa njim, poželeći mu srećan put nazad za Kutaisi. U malom dvorištu, oklopljenom vinovom lozom, nikog nije bilo, a na drugom spratu kućice, sedeli su neki momci. Otiš’o sam do njih i pokušao da im objasnim da imamo rezervaciju smeštaja, ali oni su me bledo gledali i usmerili na donji sprat – na gazdaricu. Nisu razumeli engleski jezik, a ni gazdarica, koja nam se silno obradovala. Nekako smo uspeli da se razumemo, ali ni ona nije popuštala. Rekao sam joj 30 larija ili odlazimo istog momenta. Ona je rekla da joj dam majku, pa su još neko vreme razgovarale. Na kraju je rekla da ćemo se za cenu ipak sutra dogovoriti pre nego da pođemo, a takođe da je njen zet taksista i da ako uzmemo njegov prevoz, moguće je da će nam još spustiti cenu. Nisu mi se dopadale te ucene i pogađanja u Gruziji, a moram da priznam da ih je bilo na svakom koraku. Čak i u apoteci smo morali da se nagađamo, pogađamo i raspravljamo. Svako je izabrao po krevet, a na onom koji je meni ostao, dok sam telefonirao sa Iom, ispod jorgana stajale su babine bele gaće. Smejali smo se kao ludi. Toliko je bilo prljavo, da nas je bilo groza da koristimo i toalet. Izašli smo na balkon i tako smlaćeni, stavili kafu na plinskom šporetu u uglu. Tu smo se zapričali sa momcima, dvojicom njih, koji su bili najkomunikativniji. Njihov ruski je bio dobar i pravilnijeg akcenta pa je utoliko nama bilo teže da ih razumemo. Predstavili su nam se kao radnici na građevini iz Gruzije, Gela i Laša. Došli su ovde da rade na radovima na nekom hotelu. Kažu da je rupa i da nema ničega. Dolaze s Crnog mora, pa nam toplo preporučuju da idemo tamo. Videvši kako pristavljam vodu u džezvu za kafu, Gela je skočio i rekao da se tako ne kuva kafa. Pokazao mi je kavkaški način za to. Stavio je na vrhovima prstiju šećera, a potom i soli u kafu, a ona je kao malo pripržio na dnu džezve, zatim nalio vodu i sačekao da prokuva. Onda nas je poslužio. Ukus, ovako pripremljene, kafe je stvarno dobar. Zahvalili smo mu se i nastavili sa druženjem. Sve vreme su se žalili na gazdaricu kako im gasi svetla i bojler, jer štedi i kako higijena nije baš na zavidnom nivou. Uprkos tome, meni je Ia ostavila neki pozitivan utisak, jer sam je nekako žalio. Videlo se da je usamljena i sirota, ali s druge strane to svakako nije opravdanje za onakvu raspravu za cenu. Pokušala je da nas odere i da umesto cene za sve, svakom od nas naplati tu cenu za smeštaj, dakle, petoduplo!
Spavali smo obučeni, a jastuke preklrili majicama kako ne bi dodirnuli bilo šta od posteljine. Sutradan, pre ne go da krenemo, pozvao sam gazdaricu i zahvalio joj se na ”gostoprimstvu”, a onda svežanj od trideset gruzijskih larija joj samo ubacio u ruku. Zahvaljivala se i da nije prebrojala. Zamolio sam je da prebroji i kada je to uradila, i dalje nije prestajala da se zahvaljuje. Činilo mi se da je bila presrećna jer je u rukama imala taj novac. I dalje mi je bilo žao nje, a posebno sada kada kleči na betonu i drži me za ruku: |
Milan StojiljkovićEntuzijasta sa namerom da proputuje svet, spreman da podeli svoja iskustva i zapažanja, ali i da čuje vaša! Dobrodošli na moj blog! Teme:
February 2018
|