Uzdigli smo se do, rekao bih, najviše tačke i onda je ispred nas bio ravni put dug nekoliko kilometara. Sa desne strane je bilo srušeno selo. Sve same napuštene i urušene kuće, a sa leve strane brdo sa crnim rupama koje su, kasnije smo primetili, predstavljale bunkere azerbedjžanske vojske. Vozač se samo izvinio jer će morati da da gas i onda smo počeli da skačemo po kombiju lupajući glave o plafon vozila. Ništa nam nije bilo jasno, pa sam se usudio da pitam o čemu se radi: Kako se spuštamo sa visokih planina i kako se nadmorska visina smanjuje, tako ulazimo u nešto uređenija sela, ali i dalje siromašna. Sada prolazimo pored voćnjaka prepunih kajsijama. Kajsija je pored nara, zaštitni znak ove zemlje. S vremena na vreme sretnemo poneka besna kola, ali tablice nam govore da se radi o ruskim turistima ili jermenima koji žive u Rusiji. Srećemo i putare koji vredno rade - mešaju asfalt u ručnim kolicima, zasipuju rupe i to ravnaju lopatama. Naravno, bez ikakvog obeležja da se tu radi o radovima i da su oni na sred puta. |
Milan StojiljkovićEntuzijasta sa namerom da proputuje svet, spreman da podeli svoja iskustva i zapažanja, ali i da čuje vaša! Dobrodošli na moj blog! Teme:
February 2018
|